Moj internet dnevnik
Vesna Škare Ožbolt
body
Bloger
tvtube
Tv tube
Arhiva title
Arhiva
 
youtube
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Headeri
Blog Header
Funky

Budućnost je nemoguće predvidjeti - ona se mora stvoriti. U politici, kao i u životu ili ćete samo promatrati kako stvari nastaju ili ćete pridonijeti da se one dogode.
"Što jest jest" - kaže Dalaj lama.
Funky jest. 

Blog
nedjelja, travanj 6, 2014
Kada jedan ugledni britanski tjednik kao što je The Economist u svojem članku od 11. ožujka, suđenje pred Međunarodnim sudom pravde između Hrvatske za genocid protiv Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) unaprijed proglasi „potpuno idiotskim“ (utterly idiotic), to kod svakog pristojnog čitatelja u najmanju ruku mora izazvati podizanje obrva. Naime, ovo suđenje otvara nekoliko kontroverznih pitanja o kojima će međunarodni i domaći stručni krugovi bez sumnje raspravljati; od standarda za dokazivanje genocida, pitanja vezana uz kontinuitet i sukcesiju u slučajevima disolucije neke države, pitanja odgovornosti država te retroaktivne primjene Konvencije o genocidu

Sudska praksa – pa i ona vezana uz genocid - u posljednjih nekoliko godina značajno se razvila i ovaj bi Sud, barem za neka od ovih pitanja možda mogao ponuditi nova tumačenja. Dok je s jedne strane prof. Schabas u pravu, jer presuda Karadžiću nije pravomoćna, mislim da je upravo ovo suđenje trenutak kada sud mora i treba „ulaziti u neka nova područja“, odnosno otvoriti raspravu oko pitanja je li standard iz članka 373. najbolji standard za određivanje odgovornosti neke države za genocid? Ako jest, to bi značilo da će dokazivanje genocida u budućnosti biti nemoguća misija. Izlaganje hrvatskog tima bilo je vrlo dobro, a posebno dobra obrazloženja hrvatske tužbe dali su James Crawford, profesor međunarodnog prava na sveučilištu Cambridge, Philippe Sands, profesor prava na sveučilištu u Londonu i Davorin Lapaš, profesor na Katedri za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Ozbiljnu ocjenu strategije srpskog tima teško je dati jer, uzimanje dokaza iz prvostupanjskih presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kad oni idu u prilog Srbiji, bagateliziranje drugostupanjskih presuda kad su u korist Hrvatske, apeliranje na suce da prouče prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u pojedinom predmetu te odluče koja im se više sviđa, itd., ne predstavlja ozbiljnu strategiju.

Najveće iznenađenje suđenja je britanski stručnjak i profesor međunarodnog prava, William Schabas. Iako se unaprijed znalo da srpska strana ima slabe argumente, očekivalo se da će on iz takvog materijala ipak izvući nešto čvrsto. Kako to čak niti njemu nije uspjelo, to dovoljno govori o kvaliteti srpske protutužbe. No, profesor Schabas pokazao se majstorom u eskiviranju stvari koje ne idu u prilog Srbiji, pa će tako, kada odbacuje ključnu točku na koju se Srbija poziva - da SRJ nije postojala kao država prije 27. travnja 1992. te za događaje do toga datuma nije obvezna prema Konvenciji o sprečavanju genocida – propustiti spomenuti činjenicu da sam jezik Konvencije ne traži, ali niti ne isključuje retroaktivnu primjenu ili UN Konvenciju o neprimjeni zastare na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti iz 1968. gdje u čl. 1., stoji da se “zastara neće primjenjivati za zločine…bez obzira na datum njihovog počinjenja... i za zločin genocida prema definiciji iz Konvencije iz 1948.“.

Također, premda se ne radi o suđenju državi, vrijedi podsjetiti na slučaj Eichmann gdje u presudi piše da je „zločin za koji je optužen uvijek nosio biljeg međunarodnog zločina“, što dodatno govori u prilog retroaktivne primjene Konvencije. Ili kako je to rekao renomirani srpski odvjetnik pok. Srđa Popović u vezi tužbe za genocid BH vs. Srbija: “nitko ne može da se pozove na raspad i bezvlašće, jer se baš u takvim situacijama genocidi i dešavaju…” (intervju BH Dani, 2006.).

Ne treba isključiti i opciju da obje tužbe budu odbačene. Ako do toga i dođe, ovo suđenje za Hrvatsku svejedno predstavlja dobitak – ili a useful defeat - jer će međunarodnu javnost još jednom podsjetiti da MKSJ nije osudio niti jednog Hrvata, da Hrvatska nije odgovorna za rat te da je njena obrana bila legitimna. Simpatični profesor Schabas sugerira Sudu da „ne ulazi u neka nova područja“ nego da se čvrsto drži restriktivnog standarda za dokazivanje genocida iz članka 373. presude BH vs. Srbija iz 2007. a ne onog nižeg iz slučaja Karadžić.

Dok je s jedne strane u pravu, jer presuda Karadžiću nije pravomoćna, mislim da je upravo ovo suđenje trenutak kada sud mora i treba „ulaziti u neka nova područja“, odnosno otvoriti raspravu oko pitanja je li standard iz članka 373. najbolji standard za određivanje odgovornosti neke države za genocid? Ako jest, to bi značilo da će dokazivanje genocida u budućnosti biti nemoguća misija. Schabas tvrdi da u bivšoj Jugoslaviji nigdje nije bilo genocida (osim Srebrenice koju je okarakterizirao kao mini-genocid) jer da „...nije postojao uniformni obrazac niti plan ni definirana državna politika za provođenje genocida…“ te, kao primjer postojanja takvog plana navodi boravak Adolfa Hitlera u zatvoru Landsberg 1924. gdje je ovaj počeo pisati Mein Kampf, ali, za razliku od stavova iz knjige „Slobodan Milosevic on Trial: A Companion„ koje je koautor, on Garašaninovo „Načertanije“ kao prvi politički program iz 19. stoljeća za formiranje Velike Srbije ili Memorandum SANU iz 1986., ovaj puta ne uzima kao dokaz postojanja takvog jednog plana. Činjenicu da su srbijanski akademici Dobrica Ćosić i Antonije Isaković još 1989. Talijanskim neofašistima (Alleanza nazionale Gianfranca Finija) ponudili Istru i Dalmaciju spominjemo tek kao još jedan dokaz planova rukovodstva tadašnje Srbije u pravcu „poništavanja“ hrvatske države, ne u cijelosti već u okviru famozne granice Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, zbog čega je tadašnji HDZ 29. rujna 1989. javno prosvjedovao nazvavši „akademska posla“ ove dvojice srbijanskih akademika „velikosrpskim prekrajanjem Hrvatske“.

Također, podaci iz knjige dr. Andrije Hebranga „Zločini u srpsko- crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“ iz kojih je razvidno da je na hrvatskoj strani ubijeno mnogo više civila nego vojnika na bojišnici, govore u prilog genocidne namjere. Posebno valja apostrofirati ubojstvo oko 400 djece, od kojih nisu sva bila „kolateralne žrtve“ primjerice, bombardiranja, nego su ubijani namjerno, često na najokrutniji način, ispred, ili zajedno s čitavom svojom obitelji. Srpski tim zapravo i nije pokušavao zanijekati zločine počinjene na teritoriju RH u razdoblju od 1991-1995., nego se iscrpljivao u pokušaju postizanja win-win situacije prema kojoj je Milošević kriv za 1991., a Tuđman za 1995. odnosno, održavanja vječnog balansa odgovornosti za rat. Uvođenje događaja iz NDH u cijelu priču, kao navodno isključivog razloga pobune krajiških Srba 1991. protiv samostalne Hrvatske te pokušaj dokazivanja navodne genocidnost Oluje imao je za cilj plasirati poveznicu Jasenovac 1941. - Oluja 1995. kako bi se, ionako iskonstruirana genocidna stigma Hrvatske, mogla i dalje perpetuirati ad nauseam.

Ovaj Sud pretežno će se oslanjati na presude MKSJ – to potvrđuje i izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg suca Petera Tomke iz 2008. kod odlučivanja o nadležnosti Suda za hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije, koji kaže da „ostaje vidjeti kako će Hrvatska uspjeti dokazati da je počinjen zločin genocida i da je za njega odgovorna SRJ…“ iako MKSJ „..nije donio presudu protiv osoba koje nose najveću odgovornost za genocid u Hrvatskoj - te se može zaključiti da presuda za genocid nema šanse. Na žalost, Sud nema kapacitete za fact-finding misiju i teško je očekivati da će suci pročešljati baš sve dokumente (iz hrvatskih, ali i iz srpskih izvora) pohranjene u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata koje su dr. Ante Nazor i njegov tim prikupljali sve ove godine ili da će pročitati baš svaku knjigu srpskih akademika ili ondašnjih ratnih vođa, a što bi moglo značajno doprinijeti donošenju presude o namjeri počinjenja genocida u ograničenom vremenskom razdoblju na određenim područjima, posebice u istočnoj Slavoniji.

Ako dođe, do toga da obje tužbe budu odbačene - ovo suđenje za Hrvatsku svejedno predstavlja dobitak – ili a useful defeat (koristan poraz) - prema riječima uvaženog profesora Mirjana Damaške (intervju, Nacional, 2007.) jer će međunarodnu javnost još jednom podsjetiti da MKSJ nije osudio niti jednog Hrvata, da Hrvatska nije odgovorna za rat te da je njena obrana bila legitimna. Srbija je pak, iz MKSJ izašla sa, za sada 13 pravomoćno osuđenih, a s ovog Suda s presudom o nesprečavanju genocida u Srebrenici. Jedno je sigurno: ovaj Sud ima pred sobom vrlo težak zadatak i nezahvalno je prognozirati ishod jer, kako je rekao član hrvatskog tima, odvjetnik Luka Mišetić, „sve opcije su na stolu“.

vesnaskareozbolt @ 16:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 10, 2013
Stalno mislim kako će se uskoro pojaviti sa smješkom i reći sve sam Vas zaje... Linija života na dlanu Željka Malnara je nestala i on je krenuo u novu pustolovinu, u potragu za drugim svjetovima..... Nije umro, već je otišao. Bio je moj dobar prijatelj, pustolov sa zlatnim srcem.



vesnaskareozbolt @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, lipanj 28, 2013
Direktor udruge Veritas, Savo Štrbac, 13. lipnja o.g. podnio je haškom sudu zahtjev za revizijom oslobađajuće presude Gotovina-Markač, na temelju novih dokaza (110 ekshumiranih posmrtnih ostataka do konca svibnja 2013.)

Zanimljivo je spomenuti da u zahtjevu za revizijom Savo Štrbac piše: „...obavljene su ekshumacije posmrtnih ostataka Srba koji su stradali u agresiji hrvatskih oružanih snaga u avgustu 1995.“ Vrijeme će pokazati da li je točno da, osim vremenske koincidencije, nema direktne veze između njegovog podneska i pisma suca Harhoffa, kako to tvrdi Savo Štrbac.

Danski list Berlingske objavio je 13. lipnja pismo haškog suca Frederica Harhoffa u kojem on iznosi sumnje da je predsjednik haškog suda Theodor Meron pod utjecajem američke i izraelske vlade, te da je vršio pritisak na suce kako bi donijeli oslobađajuću presudu u slučajevima Gotovina-Markač, Perišić i Stanišić - Šimatović.

Sudac Harhoff pismo je poslao kolegama i prijateljima na 56 adresa i još uvijek nije poznato tko ga je dostavio medijima, navodno bez njegova znanja. Za svoje navode Harhoff ne daje dokaze nego kaže: „Jesu li američki ili izraelski dužnosnici vršili pritisak na predsjednika suda, vjerojatno nećemo nikad saznati, ili, čini se da je i sudac Orie bio pod pritiskom predsjednika suda, itd.

Dov Jacobs, profesor međunarodnog prava i međunarodnog kaznenog prava na renomiranom nizozemskom sveučilištu Leiden, kaže: „Pismo koristi tipičan jezik teorija zavjere za koje je također tipično suptilno prebacivanje tereta dokazivanja na stranu drugoga ili onih koji u zavjere ne vjeruju. Za „urotnike“ je to uvijek win-win situacija, jer dokaze o postojanju zavjere možete iskonstruirati na bezbroj načina.“

Nakon presude u slučaju Gotovina-Markač a osobito nakon oslobađajuće presude u slučajevima Perišić i Stanišić-Šimatović, u međunarodnim pravnim krugovima razvila se zanimljiva debata i mišljenja u svezi s presudama su podijeljena. Međutim, niti jedan od kritičara ovih recentnih presuda nije pokušao defamirati suca Merona i njegovu sudsku politiku, u medijima, koristeći za to „treću stranu“.

Kako to da se baš sudac Harhoff odlučio izaći iz okvira opreznog i razumnog pravnika – što sudeći po njegovoj profesionalnoj biografiji on nedvojbeno jest - i poduzeti ovaj, van svake sumnje, isplaniran potez? Zbog čega svoju pritužbu nije prvo uputio predsjedniku suda, a nakon toga, ako bi se ovaj oglušio, osnivaču Suda, tj. Vijeću sigurnosti UN-a. On to nije niti pokušao – jer, da jest, sigurno bi to sada obznanio - upravo zato jer je cilj bio da pismo dođe u medije.

Nije poznato da li i tko stoji iza suca Harhoffa da se tako hrabro odlučio na svoje – sad je to već sasvim jasno - profesionalno samoubojstvo. Na to će pitanje možda odgovor pokušati pronaći odvjetnik Luka Mišetić koji je 19. lipnja, na svojem blogu pod naslovom: „Udruženi zločinački poduhvat protiv suca Theodora Merona“ (na engleskom) objavio neka zanimljiva saznanja. Vrlo brzo se pokazalo da kredibilitet suda, više od same politike, može rušiti jedan sudac svojim politikantskim potezima kojima je samo dao vjetar u leđa svima onima koji nastoje relativizirati haške presude, kako one prethodne tako i buduće.

Tako je obitelj pok. generala Armije BiH Rasima Delića 18. lipnja o.g haškom sudu podnijela zahtjev za revizijom presude (Delić je osuđen 2005. na temelju zapovjedne odgovornosti na 3 godine) uz obrazloženje da se iz pisma suca Harhoffa iščitava njegova sklonost osuđivanju bilo koga tko je obnašao visoku funkciju u ratu te da je stoga njegov sudački integritet dvojben. Naime, sudac Harhoff bio je član sudskog vijeća u predmetu Delić i njegov glas je bio odlučujući za donošenje optužujuće presude.

U podnesku haškom sudu odvjetnici obitelji pok. Delića, tvrde kako bi, da je obrana tada znala za ovakve isključive stavove suca Harhoffa, sigurno tražili njegovo izuzeće. Sudac Harhoff angažiran je i na slučaju dr. Vojislava Šešelja čija se presuda očekuje u listopadu o.g. Kevin Jon Heller, profesor pravnog fakulteta u Melbournu kaže da je za očekivati da odvjetnici Šešelja zatraže izuzeće suca na temelju činjenice da se iz pisma suca Harhoffa nedvojbeno dade zaključiti da je „sklon osuditi.“ Direktor udruge Veritas,

Savo Štrbac, 13. lipnja o.g. podnio je haškom sudu zahtjev za revizijom oslobađajuće presude Gotovina-Markač, na temelju novih dokaza (110 ekshumiranih posmrtnih ostataka do konca svibnja 2013.) Zanimljivo je spomenuti da u zahtjevu za revizijom Savo Štrbac piše: „...obavljene su ekshumacije posmrtnih ostataka Srba koji su stradali u agresiji hrvatskih oružanih snaga u avgustu 1995.“ Vrijeme će pokazati da li je točno da, osim vremenske koincidencije, nema direktne veze između njegovog podneska i pisma suca Harhoffa, kako to tvrdi Savo Štrbac

Zanimljivo je da Harhoff oslobađanja Gotovine i Markača stavlja u isti kontekst s oslobađanjem srbijanskih vojnih i obavještajnih čelnika i sve tri sudske odluke pripisuje dirigiranoj politici velikih sila. Također, dok on privatno može misliti što želi, s profesionalnog aspekta neprihvatljivo je da u svojem pismu tvrdi kako su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje „za ratne zločine koje je počinila hrvatska vojska koja je protjerala srpsko stanovništvo iz područja tzv. republike srpske Krajine (RSK) 1995.

Sudac Harhoff bi trebao znati da je u oslobađajućoj presudi utvrđeno da se nije radilo o „protjerivanju“ (zbog navodnog prekomjernog granatiranja) nego o unaprijed planiranoj evakuaciji po zapovjedi i u organizaciji tadašnjih vlasti tzv. RSK. O tome, kao i o vježbama za evakuaciju provedenim mnogo prije Oluje Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata posjeduje brojne dokumente i iz srpskih izvora. Dodat ću još - jer sam u tome osobno sudjelovala - da je hrvatska vlada na „crnom tržištu“ uspjela otkupiti planove vlasti tzv. RSK za evakuaciju stanovništva, i to za ne mali novac.

Tijekom oslobodilačke akcije Oluja hrvatska je vojska činila sve da pravci za evakuaciju ostanu slobodni kako bi stradanja civila svela na minimum. Sve je to haškim sucima vrlo dobro poznato. Ovaj pokušaj defamacije suca Merona mogao bi imati utjecaja (i) na slučaj BH šestorke. Naime, i ne treba posebno naglašavati da bi, osim Srbiji, i jednoj državi članici EU-e itekako odgovaralo da se sudac Meron povuče s položaja prije donošenja drugostupanjske presude BH šestorki. A sudeći prema nedavnim neutemeljenim i zabrinjavajućim izjavama Bakira Izetbegovića o navodnoj agresiji Hrvatske na BH, takav ishod ove sramotne priče odgovarao bi i Bošnjacima.

 Nakon svih ovih događaja, mišljenja sam da sudac Harhoff ne može nastaviti raditi na haškom sudu a moje mišljenje dijeli i profesor Jacobs koji kaže: „Čini se da sudac Harhoff ne drži previše do presumpcije nevinosti te da ima unaprijed stvoreno mišljenje o tome koga treba proglasiti krivim a koga nevinim. Osim toga, Harhoff je u svojem pismu eksplicite apostrofirao dvojicu svojih kolega (suca Merona i suca Gunaya) tako da doista ne vidim kako je njegov daljnji rad na sudu moguć. “Usprkos manjkavostima koje je haški sud pokazao u svojem dosadašnjem radu on ipak predstavlja velik civilizacijski iskorak.

Pokazalo se da je, nakon Nuenberga, takvo sudovanje još uvijek moguće. Iako nije u cijelosti odgovorio svojem povijesnom zadatku, haški sud je ipak donio kakvu-takvu zadovoljštinu žrtvama i obiteljima i stvorio svijest da niti u ratu zločini nisu dopušteni. “Međunarodno kazneno pravosuđe još je maloljetno.

Odvraćanje od zločina, a što je cilj međunarodnih sudova za ratne zločine, ne može se postići odmah”, kazao je sudac Theodor Meron u intervju u emisiji BBC-ja HardTalk u ožujku o.g. gdje je, iako u visokim godinama, lucidno i koncentrirano odgovarao na standardno direktna i provokativna pitanja voditelja. Također, dodao je, „nije posao suda pomirba, premda joj on svojim odlukama može i treba pridonijeti, ono što ljudi traže je prije svega kaznena odgovornost pojedinca. Pomirba je na kraju ipak posao politike.“

vesnaskareozbolt @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 14, 2013

 Mirna reintegracija Podunavlja najuspješniji je mirovni projekt Ujedinjenih naroda i hrvatske Vlade. Bez obzira na brojne poteškoće na koje su predstavnici UN-a i hrvatskih vlasti nailazili tijekom provedbe mirne reintegracije, 15. siječnja 1998. područje istočne Slavonije vraćeno je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske bez ijednog ispaljenog metka.

Stavljanjem potpisa predstavnika hrvatske vlade i vlade SR Jugoslavije na Erdutski sporazum, 12. studenog, 1995. i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 1037, 15. siječnja 1996. kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih Naroda za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES) započeo je proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast. Iako se sintagma „mirna reintegracija“, uvriježila u političkom diskursu, za one koji su boravili i radili na okupiranom području kao i za sve koji su bili aktivno angažirane u procesu, reintegracija je bila sve prije nego mirna: prijetnje oružjem, „događanja naroda“ i konstantne opstrukcije i ucjene od strane lokalnih srpskih vlasti bili su mučna svakodnevnica.

 I dan-danas mnogi Hrvati žale što područje istočne Slavonije nije oslobođeno vojnom akcijom, stoga valja podsjetiti zbog čega se predsjednik dr. Franjo Tuđman, iako svjestan svih mogućih problema, odlučio na mirne pregovore. Prema procjeni vojnih stratega i simulacijama planirane vojne operacije, nazvane „Vukovarska golubica“, snage HV-a trebale su područje osloboditi za nekoliko dana čak i u slučaju uključivanja srpske vojske, tada već oslabljene zbog angažiranosti snaga na očuvanju zaposjednutog teritorija u Bosni i Hercegovini i problema s mobilizacijom. Ali, kada je Tuđman čuo da je broj potencijalnih žrtava procijenjen na 1500 – što je bila konzervativna procjena – odlučio je na svaki način izbjeći vojnu akciju. Svoju odluku, obrazložio je riječima: „važan mi je svaki život, i hrvatski i srpski.“ Dodatni problem bio je taj da bi hrvatska vojna akcija minirala američku mirovnu inicijativu odnosno pregovore u Daytonu. A Tuđman ni u kojem slučaju nije želio dovesti u pitanje okončanje rata u BH. Međunarodna zajednica znala je da hrvatske vojne snage samo čekaju na Tuđmanov mig i bilo je jasno da o Tuđmanu ovisi uspjeh ili propast Daytona. Slobodan Milošević, svjestan situacije, konačno je za pregovaračkim stolom predao partiju i lokalnoj srpskoj vlasti u Podunavlju poslao poruku da krenu u pregovore s hrvatskim vlastima.

U siječnju 1996. u potpuno razrušenom i devastiranom Podunavlju živjelo je otprilike 150,000 ljudi, od čega 85 posto Srba i jedva 8 posto Hrvata. Nakon akcije Oluja, srpske vlasti u Podunavlju bile su dezorijentirane, srpski mediji huškačkim naslovima poput "Dnevnik zločina: Pavelić započeo, Tuđman završio" potpirivali su paniku među lokalnim Srbima, nezadovoljstvo tisuća raseljenih hrvatskih prognanika koji su živjeli u bijednim uvjetima po sportskim dvoranama i derutnim hotelima na Jadranu raslo je iz dana u dan a hrvatska javnost, revoltirana neučinkovitošću snaga UN-a tražila je njihov odlazak. U tim i takvim okolnostima, mirna reintegracija činila se nemogućom misijom. U dvije godine provođenja mirne reintegracije hrvatski pregovarači imali su na stotine susreta s lokalnim srpskim čelnicima i s lokalnim srpskim stanovništvom. Nije bilo lako svakodnevno svladavati odbojnost zbog primitivizma i bahatosti pojedinih čelnika lokalne srpske vlasti i trpjeti podrugljiva provociranja i opstruiranja. O

no što je davalo snagu da ustrajemo bio je kontakt s običnim „malim“ ljudima srpske nacionalnosti. Mnogo njih govorilo nam je kako oni ne misle kao njihovi vođe i da samo žele mir ali su se bojali otvoreno protiviti lokalnim čelnicima jer bi bili izloženi prijetnjama. Na kraju, usprkos konstantnom pritisku sulude politike njihovih čelnika, prve korake prema suživotu učinili su baš ti, obični ljudi, jer su shvatili da je proces integriranja u Republiku Hrvatsku neminovan za normalizaciju odnosa i suživot.

Donošenje Zakona o oprostu 1992., te dopunjenog Zakona 1996. na temelju kojih su osobe s boravištem ili prebivalištem na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema a koje su za vrijeme Domovinskoga rata počinile kaznena djela, bile izuzete od krivičnog progona, osim onih koji su počinili ratni zločin, u javnosti je izazvalo velike prijepore. Nema sumnje da se određeni broj osoba izvukao od kaznene odgovornosti, najvećim dijelom zbog nedovoljne dokumentacije ili nedostupnosti, i to je nešto što je ondašnjim žiteljima najbolnije.

 Srećom, ratni zločin ne zastarijeva a istrage se nastavljaju i dalje. Mirna reintegracija polučila je mnoge pozitivne rezultate:

 Izbjegnuta je nova izbjeglička kriza, a pokušaj lokalnih srpskih vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajednici prikaže kao „tihi egzodus“ kojeg bi kasnije zasigurno prikazali kao „etničko čišćenje“ Srba kako je to bilo s egzodusom stanovništva iz tzv. Republike Krajine, uoči Oluje, nije pao na plodno tlo;

  Provedene su demilitarizacija, razvojačenje vojnih i paravojnih postrojbi a kroz novoosmišljen sustav (weapons buy-back) i otkup privatnog oružja;

  Osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES;

  Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne poslove i akta upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim.

 Dana 23. kolovoza 1996. potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

 Prvi slobodni lokalni izbori od 1990. godine, provedeni su 13. i 14. travnja 1997. istovremeno s izborima na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske; bili su to povijesni izbori jer je time istočna Slavonija i formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku.

 U skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina srpski predstavnici ušli su u tijela lokalne uprave i parlamentarnu vlast. Reintegracija istočne Hrvatske bila je jedna od najsloženijih pregovaračkih akcija na području bivše Jugoslavije. Uspješno je okončana dijelom i zbog uvjetovanja predsjednika Tuđmana da na čelu misije bude američki dužnosnik jer je smatrao kako su, za razliku od djelatnika UN-a ili Europske unije, Amerikanci „uglavnom pragmatični i efikasni“.

Prijelazni upravitelj UNTAES-a američki general Jacques Paul Klein bio je baš takav: odlučan, beskompromisan i ne pretjerano vješt u diplomaciji što se pokazalo već na prvom sastanku s lokalnim srpskim vlastima, kada im se obratio ovima riječima: „"Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!"

Na proslavi okončanja mandata UNTAES-a 15. siječnja 1998. u Vukovaru, predsjednik dr. Franjo Tuđman riječima "konačno imamo punu državnu suverenost na čitavom državnom teritoriju" zatvorio je teško poglavlje integriranja istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak RH.

Dok uspjeh mirne reintegracije u Hrvatskoj nije dovoljno valoriziran međunarodna zajednica ovaj projekt mnogo više cijeni i čelnici Ujedinjenih naroda kažu kako je to bio „pozitivan presedan za uspostavljanje mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji ali i za buduće misije u svijetu“. Za provedbu reintegracije u zadanom roku i bez većih konflikata, Hrvatska je platila veliku cijenu.

Nema zemlje u svijetu koja je uspjela praktički odmah nakon zaključenja ratnih operacija okončati rat mirnim putem. Hrvatska je tako dokazala da ima veći europski civilizacijski potencijal i multikulturalnost nego mnoge zemlje Europske unije. I ne manje važno, proces mirne reintegracije iznjedrio je vrhunske mirotvorce sa specifičnim praktičnim znanjima - ljudski potencijal itekako iskoristiv za neke buduće konflikte u svijetu.

Zbog svega navedenog, možemo slobodno reći da je mirna reintegracija najveći hrvatski brend. „Jer, nije vrhunac vještine odnijeti stotinu pobjeda u stotinu bitki. Vrhunac vještine je pobijediti neprijatelja bez borbe.“ (Sun Tzu)

vesnaskareozbolt @ 15:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2013

David Harland bio je za vrijeme rata u BiH savjetnik britanskog generala Ruperta Smitha i kako sam kaže upravo mu je on sugerirao da ne naredi zračne udare NATO-a po srpskim položajima oko Sarajeva, jer se, tobože, nije sa sigurnošću znalo tko ispaljuje granate po civilnom stanovništvu. Upravo zbog Harlanda je bila stvorena fama kako su zapravo Muslimani gađali same sebe (radi se o napadu 28. kolovoza 1995. kada su bosanski Srbi ispalili granate na sarajevsku tržnicu Markale kada je poginulo 43 ljudi, a 75 ih je ranjeno).

 David Harland je danas izvršni direktor Centra za humanitarni dijalog, osnovanog 1999. i profesor na Fakultetu za međunarodne odnose sveučilišta John Hopkins, u Baltimoreu, Maryland.

Harlandov članak Selektivna pravda za Balkan koji je objavljen u The New York Times, 7. 12. 2012. i u International Herald Tribune, 8. 12. 2012. me je zaprepastila ali i motivirala na odgovor jer on iznosi neke teze koje, zbog istine, zahtijevaju neka pojašnjenja.

Harland tako kaže kako su od svih naroda bivše Jugoslavije Srbi danas najviše raseljena zajednica (300.000 izbjeglica i raseljenih lica, prema podacima UNHCR-a od lipnja, 2012.) I to je točno, no Harland ne pojašnjava kako su to uglavnom Srbi koji su napustili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, nakon što je Srbija izvršila agresiju na te države.

Pojednostavljeno rečeno, ta situacija rezultat je ratova koje je Srbija pokrenula i vodila od 1991. do 1995. kako bi proširila svoj teritorij i realizirala projekt Velika Srbija. Dok su Hrvatska i BH vodile obrambene ratove srpska politika bila je planirana i sistematična s ciljem da potpuno uništi Hrvate i Muslimane. Niti jedan hrvatski ili muslimanski vojnik nije nogom stupio na tlo Srbije, niti je hrvatski ili muslimanski tenk ikad krenuo prema Srbiji. Zločini koje su počinili Hrvati ili Muslimani bili su pojedinačni incidenti, često osvetničke naravi ali pravosuđa ovih dviju država brzo su pokrenula procesuiranje takvih slučajeva. Dodajmo tome i da je Hrvatska prva država koja je nakon 2. svjetskog rata osudila čak tri svoja generala.

Harland dalje tvrdi kako rezultati haškog suda ne odražavaju ravnotežu počinjenih zločina. No, haški sud nije osnovan zbog nekakvog balansiranja nego da osudi agresora i njegovu politiku etničkog čišćenja nesrpske populacije. Podaci koje je prikupila Komisija eksperata UN-a pod vodstvom Cheriffa Bassiounija, profesora na čikaškom sveučilištu De Paul, pokazali su da su preko 90 posto zločina počinili Srbi. Izvještaj CIA-e iz ožujka 1995. zaključio je pak da su Srbi počinili oko 90 posto etničkog čišćenja i da je srpsko vodstvo odigralo ključnu ulogu pri uništavanju i raseljavanju nesrpskog stanovništva. Tko onda može tvrditi da Srbija nije bila glavni pokretač i krivac za rat? To je kao da netko izjavi da Njemačka ne snosi isključivu odgovornost za pokretanje 2. svjetskog rata.

Malo ljudi zna kako su u nekim mjestima Srbi tjerali Hrvate i Muslimane da nose bijele trake oko rukava, kako bi ih razlikovali od domaćih Srba a još manje ih zna da su u nekim koncentracijskim logorima nakon silovanja, držali žene i djevojke dok ne ostanu trudne kako bi rodile srpsko dijete. Tako nešto strašno ni nacisti nisu radili. Broj djece rođene iz silovanja nemoguće je točno procijeniti jer mnoge žene još uvijek ne žele o tome javno govoriti. U svojoj kolumni Harland spominje silovit napad Hrvata na Mostar no ne kaže da su i Muslimani napadali Hrvate kako bi etničku sliku preokrenuli u svoju korist (u Mostaru je do 1991. broj Muslimana i Hrvata bio podjednak). Tzv. RSK Oko 200.000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici.Odmah nakon te epizode, Harland spominje odsječene glave uhićenih Muslimana koje je ugledao izložene na tržnici, ne navodi ime grada sugerirajući tako čitateljima da se možda radi o istom gradu i da su taj grozan čin možda počinili Hrvati. Egzodus hrvatskih Srba iz Krajine, regije u Republici Hrvatskoj, 1995. Harland kvalificira kao “etničko čišćenje” dakle, potpuno ignorira presudu haškog suda u kojoj jasno stoji da nije bilo etničkog čišćenja. Naime, oko 200,000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici. Srbi iz Krajine pobjegli su zbog straha jer su od početka rata, od 1991. sudjelovali u progonu i etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva s tog područja. Iako je tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman svima koji nisu počinili ratni zločin – a takvih je sigurno bilo – javno obećao amnestiju, i oni su otišli pod prijetnjom “svojih”, inače bi bili ubijeni. Isti scenarij zbio se 1996. u Sarajevu kada je, prema Sporazumu u Daytonu iz 1995., dio grada pod srpskom kontrolom trebao biti vraćen bosansko-hrvatskoj federaciji; tada je vlada Bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem naredila Srbima da napuste grad i spale svoje kuće i stanove kako ne bi ostali Muslimanima.

Mnogi još i dan-danas ne znaju da je Srbija ta koja se de iure prva odvojila od nekadašnje Jugoslavije. Novim Ustavom od 28.rujna 1990. – dakle, godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost- Srbija se izuzela iz pravnog sustava tadašnje Jugoslavije, zadržavši istovremeno sva prava bivše države (obrana, vanjski poslovi, središnja državna banka). Ustav je sadržavao i posebnu odredbu prema kojoj će Srbija poštivati savezne zakone samo kada to bude u njenom interesu (pravni termin:si volam, tj. ako želim).

Srbija će poslije međunarodnoj zajednici razdruživanje Slovenije i Hrvatske predstaviti kao casus belli (uzrok rata) a Srbiju kao spasiteljicu Jugoslavije. Iako je taj potez Miloševićeve vlade bio apsurdan i protivan svim mogućim zakonima i logici međunarodna zajednica, koja je tada bila čvrsto protiv raspada Jugoslavije, to je potpuno ignorirala. Srbija i Miloševićev režim uspješno su koristili diplomatske resurse i kontakte koje je bivša Jugoslavija gradila desetljećima kako bi uvjerili svijet da Srbija vodi pravedan rat s ciljem očuvanja integriteta Jugoslavije. S druge strane, Hrvatska, mlada država u nastajanju, bez izgrađene diplomacije i bez sposobnih i iskusnih diplomata, jednostavno nije imala šanse prenijeti svijetu pravu istinu.

Prijevod: s engleskog Višnja Bojanić

vesnaskareozbolt @ 01:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2012


Posljednjih mjesec dana hrvatski je premijer svojim javnim nastupima svekoliko hrvatsko pučanstvo držao u stanju permanentnog stresa; od „slučajne države“, “paradoksalne nacije“ - da spomenemo samo najmarkantnije iz bogate lepeze premijerovih galimatijasa – pa sve do „gusla i kubura“ kojima je razveselio (a i zbunio) hrvatske iseljenike u Pittsburgu. Tek po njegovom povratku iz SAD-a, nacija je odahnula jer sada, štogod rekao, barem smo sigurni da će ostati „unutar kuće“.

  No, nedavni posjet Berlinu kao i njegovo predavanje  na skupu europskih socijaldemokrata na Rijeci prije nešto više od mjesec dana, pokazali su da premijer, osim sklonosti ka nes(p)retnim doskočicama, „pati“ od mnogo ozbiljnih problema, odnosno sklon je davati izjave koje Hrvatskoj na međunarodnoj sceni mogu donijeti ozbiljne direktne ili indirektne štete.

  Primjerice, u intervjuu za njemački Der Spiegel premijer kaže kako će Hrvatska deset godina iz EU dobivati dvostruko više novca nego što će uplaćivati. Apsolutno je neozbiljno i neodgovorno davati takve procjene kada još nije sigurno niti da ćemo uspjeti utrošiti odobrena sredstva u iznosu od 687,5 milijuna eura za drugu polovicu 2013., štoviše, prema procjeni Europske komisije realno je očekivati apsorpciju iznosa od „samo“ 374,3 milijuna eura. A za planirana sredstva od 13,7 milijardi eura u sklopu višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2014.-2020.  Hrvatska tek treba poraditi na svojem apsorpcijskom kapacitetu.

Osim toga, ovakva izjava je pomalo i nedostojanstvena; kao da se Europi šalje poruka da je Hrvatska jedna očajna zemlja, na rubu bankrota koja jedva čeka da se konačno dočepa europskog novca.  

Ali, mnogo više  zabrinjava njegova izjava s nedavnog skupa u Rijeci, gdje je izjavio kako je do raspada SFRJ došlo zato što je „ u Jugoslaviji autonomija bila velika, ali kaotična, te da se država raspala jer je svatko vukao na svoju stranu“.

 Osim što je opasno (s)krenuo u povijesni revizionizam, premijer je zapravo uvrijedio Njemačku, državu koja je za Hrvatsku na njenom putu ka samostalnosti bez sumnje učinila najviše. Ne znam zna li Milanović da nije bilo upornosti Njemačke da se suprotstavi ostalim članicama EU (tada još Europske zajednice) nakon što je eskalirao rat u Hrvatskoj, pa i pod cijenu raskola EZ-a , Hrvatska (i Slovenija) ne bi bile priznate, odnosno odluka o priznanju bila bi odgođena ad infinitum. Naime, kad su na ministarskom sastanku u Maastrichtu u prosincu1991., Velika Britanija i Francuska uz podršku SAD-a još jednom pokušale odgoditi priznanje Slovenije i Hrvatske, odnosno isposlovati „uvjetno priznanje“ tadašnji ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, od 10 sati navečer do 4 ujutro uvjeravao je Francuze i Engleze da ne odgađaju priznanje. Na kraju su pristali, zbog straha da, u trenutku potpisivanja povijesnog Maastrichtskog ugovora o novoj i ujedinjenoj Europi ne dođe do raspada Europske zajednice.

A da ironija bude veća Milanović je svojom izjavom u Rijeci opalio pljusku „svojima“ jer, upravo su njemački socijaldemokrati ( SPD) – do tada ideološki privrženi jugoslavenskom konceptu - bili prvi koji su u Bundestagu otvoreno protestirali protiv politike EZ-e i politike svoje vlade koja je i dalje podržavala očuvanje Jugoslavije čak i pod cijenu uporabe sile. Tako je tadašnji šef SPD-a Hans Jochen Vogel, dan nakon sukoba u Borovu Selu, u Bundestagu oštro ustao u obranu prava Slovenije i Hrvatske na samoodređenje a inicijativu SPD-a javno je podržao i bivši kancelar Willy Brandt. Kako je agresija u Hrvatskoj eskalirala tako su njemačka javnost i mediji bili sve glasniji u svojim zahtjevima za promjenom politike te je tadašnji kancelar Helmut Kohl politiku svoje vlade prema krizi u SFRJ preokrenuo za 180 stupnjeva. To je izazvalo silan otpor ostalih članica Zajednice, Njemačka je trpjela silne kritike pa čak i optužbe da radi na stvaranju „Četvrtog Reicha“ a ministra Genschera su prozvali glavnim arhitektom raspada SFRJ.

Osim lobiranja kod članica Europske zajednice za priznanje Hrvatske, Njemačka je također poslala svoje eksperte za ustavno i međunarodno pravo kako bi pomogli u izradi modernog zakona o pravima manjina što je bio jedan od uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske.

 Karizmatični Joschka Fisher, nekadašnji ministar vanjskih poslova Njemačke, za Slobodana Miloševića je izjavio da se ponašao poput nacista iz 30-tih godina, jer je u deset godina poveo ratove u nekoliko država; najprije u Sloveniji, zatim Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na kraju na Kosovu. „Balkanski krvnik“ - kako ga je prozvala međunarodna zajednica koja je nakon raspada SSSR-a postepeno počela mijenjati svoju politiku prema krizi u SFRJ– poveo je te ratove ne zato da bi očuvao Jugoslaviju nego da bi ostvario projekt „Velike Srbije“. Ili riječima prof. dr. Latinke Perović, srpske povjesničarke iz jednog intervjua iz 2011. :“ Postojalo je opšte jedinstvo u smislu ujedinjenja Srba u jednu državu ili isecanja srpskog etničkog prostora.Tu koncepciju su podržale sve naše institucije: crkva, SANU, pisci, intelektualci, vojska. Objektivno, rat je dugo pripreman.“

 Toliko o premijerovoj tezi kako je do raspada Jugoslavije došlo zato što je „svatko vukao na svoju stranu“. Ova je izjava sigurno razveselila suce u Hagu a i neke naše falsifikatore povijenih činjenica.

Milanović je veći dio svojeg života – i svoje kratke političke karijere - proveo u relativno normalno uređenoj državi, nije aktivno sudjelovao u turbulentnim vremenima stvaranja samostalne Hrvatske i zato nije  opterećen „dugovima“ kao neki hrvatski političari koji prekrajaju povijest iz različitih motiva; netko da bi opravdao svoje nečasne postupke a netko da određenim međunarodnim krugovima vrati neke političke usluge. Prema tome, premijer nema nikakvog razloga upuštati se u redizajniranje povijesti.

  U silnoj želji da impresionira i kaže što više Milanović često gubi fokus i zaplete se u labirinte iz kojih više nije u stanju izaći. Vjerujem da mu se baš zbog toga događaju ovakve nedomišljene i nes(p)retne izjave zbog čega ga javnost često teško – ili krivo - razumije. A Hrvatska samo želi premijera kojeg će svi razumjeti, želi premijera koji neće iskrivljavati prošlost i koji će se ponašati onako kako se ponašaju jedan Obama, Merkel i drugi članovi „ najboljeg društva na svijetu“ – kako je fascinirani Milanović okarakterizirao skup na summitu NATO-a u Chicagu u svibnju ove godine. A ti „najbolji među najboljima“ nikad ne vrijeđaju građane svoje zemlje, ponose se svojom državom, bez obzira na postojeće probleme, i ne iskrivljuju povijesne činjenice na štetu vlastite države.

  U nedavnom TV showu na britanskoj televiziji premijer David Cameron "pao" je na pitanju kako s latinskog na engleski prevesti "Magna Carta". Hrvati mogu biti ponosni, jer našem premijeru se tako nešto ni slučajno ne bi moglo dogoditi jer je doista odlično obrazovan. Ali, obrazovanje nije dovoljno; ako premijer pod hitno ne popravi svoj politički diskurs mogao bi pasti zbog nezadovoljstva građana jer je njegovo komuniciranje s hrvatskom javnošću, kako je to ispravno ocijenila dr.prof. Mirjana Kasapović  „ neozbiljno, neugodno, uvredljivo, a povremeno i gotovo infantilno i šarlatansko".

Ipak, uvjerena sam da Milanović kao političar ima potencijala, ali treba mu više rada, bolje pripreme i više samokontrole. I naravno, kvalitetni savjetnici. 

vesnaskareozbolt @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Linkovi header
 
 
Index.hr
Nema zapisa.