Mirna reintegracija Podunavlja najuspješniji je mirovni projekt Ujedinjenih naroda i hrvatske Vlade. Bez obzira na brojne poteškoće na koje su predstavnici UN-a i hrvatskih vlasti nailazili tijekom provedbe mirne reintegracije, 15. siječnja 1998. područje istočne Slavonije vraćeno je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske bez ijednog ispaljenog metka.

Stavljanjem potpisa predstavnika hrvatske vlade i vlade SR Jugoslavije na Erdutski sporazum, 12. studenog, 1995. i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 1037, 15. siječnja 1996. kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih Naroda za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES) započeo je proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast. Iako se sintagma „mirna reintegracija“, uvriježila u političkom diskursu, za one koji su boravili i radili na okupiranom području kao i za sve koji su bili aktivno angažirane u procesu, reintegracija je bila sve prije nego mirna: prijetnje oružjem, „događanja naroda“ i konstantne opstrukcije i ucjene od strane lokalnih srpskih vlasti bili su mučna svakodnevnica.

 I dan-danas mnogi Hrvati žale što područje istočne Slavonije nije oslobođeno vojnom akcijom, stoga valja podsjetiti zbog čega se predsjednik dr. Franjo Tuđman, iako svjestan svih mogućih problema, odlučio na mirne pregovore. Prema procjeni vojnih stratega i simulacijama planirane vojne operacije, nazvane „Vukovarska golubica“, snage HV-a trebale su područje osloboditi za nekoliko dana čak i u slučaju uključivanja srpske vojske, tada već oslabljene zbog angažiranosti snaga na očuvanju zaposjednutog teritorija u Bosni i Hercegovini i problema s mobilizacijom. Ali, kada je Tuđman čuo da je broj potencijalnih žrtava procijenjen na 1500 – što je bila konzervativna procjena – odlučio je na svaki način izbjeći vojnu akciju. Svoju odluku, obrazložio je riječima: „važan mi je svaki život, i hrvatski i srpski.“ Dodatni problem bio je taj da bi hrvatska vojna akcija minirala američku mirovnu inicijativu odnosno pregovore u Daytonu. A Tuđman ni u kojem slučaju nije želio dovesti u pitanje okončanje rata u BH. Međunarodna zajednica znala je da hrvatske vojne snage samo čekaju na Tuđmanov mig i bilo je jasno da o Tuđmanu ovisi uspjeh ili propast Daytona. Slobodan Milošević, svjestan situacije, konačno je za pregovaračkim stolom predao partiju i lokalnoj srpskoj vlasti u Podunavlju poslao poruku da krenu u pregovore s hrvatskim vlastima.

U siječnju 1996. u potpuno razrušenom i devastiranom Podunavlju živjelo je otprilike 150,000 ljudi, od čega 85 posto Srba i jedva 8 posto Hrvata. Nakon akcije Oluja, srpske vlasti u Podunavlju bile su dezorijentirane, srpski mediji huškačkim naslovima poput "Dnevnik zločina: Pavelić započeo, Tuđman završio" potpirivali su paniku među lokalnim Srbima, nezadovoljstvo tisuća raseljenih hrvatskih prognanika koji su živjeli u bijednim uvjetima po sportskim dvoranama i derutnim hotelima na Jadranu raslo je iz dana u dan a hrvatska javnost, revoltirana neučinkovitošću snaga UN-a tražila je njihov odlazak. U tim i takvim okolnostima, mirna reintegracija činila se nemogućom misijom. U dvije godine provođenja mirne reintegracije hrvatski pregovarači imali su na stotine susreta s lokalnim srpskim čelnicima i s lokalnim srpskim stanovništvom. Nije bilo lako svakodnevno svladavati odbojnost zbog primitivizma i bahatosti pojedinih čelnika lokalne srpske vlasti i trpjeti podrugljiva provociranja i opstruiranja. O

no što je davalo snagu da ustrajemo bio je kontakt s običnim „malim“ ljudima srpske nacionalnosti. Mnogo njih govorilo nam je kako oni ne misle kao njihovi vođe i da samo žele mir ali su se bojali otvoreno protiviti lokalnim čelnicima jer bi bili izloženi prijetnjama. Na kraju, usprkos konstantnom pritisku sulude politike njihovih čelnika, prve korake prema suživotu učinili su baš ti, obični ljudi, jer su shvatili da je proces integriranja u Republiku Hrvatsku neminovan za normalizaciju odnosa i suživot.

Donošenje Zakona o oprostu 1992., te dopunjenog Zakona 1996. na temelju kojih su osobe s boravištem ili prebivalištem na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema a koje su za vrijeme Domovinskoga rata počinile kaznena djela, bile izuzete od krivičnog progona, osim onih koji su počinili ratni zločin, u javnosti je izazvalo velike prijepore. Nema sumnje da se određeni broj osoba izvukao od kaznene odgovornosti, najvećim dijelom zbog nedovoljne dokumentacije ili nedostupnosti, i to je nešto što je ondašnjim žiteljima najbolnije.

 Srećom, ratni zločin ne zastarijeva a istrage se nastavljaju i dalje. Mirna reintegracija polučila je mnoge pozitivne rezultate:

 Izbjegnuta je nova izbjeglička kriza, a pokušaj lokalnih srpskih vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajednici prikaže kao „tihi egzodus“ kojeg bi kasnije zasigurno prikazali kao „etničko čišćenje“ Srba kako je to bilo s egzodusom stanovništva iz tzv. Republike Krajine, uoči Oluje, nije pao na plodno tlo;

  Provedene su demilitarizacija, razvojačenje vojnih i paravojnih postrojbi a kroz novoosmišljen sustav (weapons buy-back) i otkup privatnog oružja;

  Osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES;

  Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne poslove i akta upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim.

 Dana 23. kolovoza 1996. potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

 Prvi slobodni lokalni izbori od 1990. godine, provedeni su 13. i 14. travnja 1997. istovremeno s izborima na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske; bili su to povijesni izbori jer je time istočna Slavonija i formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku.

 U skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina srpski predstavnici ušli su u tijela lokalne uprave i parlamentarnu vlast. Reintegracija istočne Hrvatske bila je jedna od najsloženijih pregovaračkih akcija na području bivše Jugoslavije. Uspješno je okončana dijelom i zbog uvjetovanja predsjednika Tuđmana da na čelu misije bude američki dužnosnik jer je smatrao kako su, za razliku od djelatnika UN-a ili Europske unije, Amerikanci „uglavnom pragmatični i efikasni“.

Prijelazni upravitelj UNTAES-a američki general Jacques Paul Klein bio je baš takav: odlučan, beskompromisan i ne pretjerano vješt u diplomaciji što se pokazalo već na prvom sastanku s lokalnim srpskim vlastima, kada im se obratio ovima riječima: „"Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!"

Na proslavi okončanja mandata UNTAES-a 15. siječnja 1998. u Vukovaru, predsjednik dr. Franjo Tuđman riječima "konačno imamo punu državnu suverenost na čitavom državnom teritoriju" zatvorio je teško poglavlje integriranja istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak RH.

Dok uspjeh mirne reintegracije u Hrvatskoj nije dovoljno valoriziran međunarodna zajednica ovaj projekt mnogo više cijeni i čelnici Ujedinjenih naroda kažu kako je to bio „pozitivan presedan za uspostavljanje mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji ali i za buduće misije u svijetu“. Za provedbu reintegracije u zadanom roku i bez većih konflikata, Hrvatska je platila veliku cijenu.

Nema zemlje u svijetu koja je uspjela praktički odmah nakon zaključenja ratnih operacija okončati rat mirnim putem. Hrvatska je tako dokazala da ima veći europski civilizacijski potencijal i multikulturalnost nego mnoge zemlje Europske unije. I ne manje važno, proces mirne reintegracije iznjedrio je vrhunske mirotvorce sa specifičnim praktičnim znanjima - ljudski potencijal itekako iskoristiv za neke buduće konflikte u svijetu.

Zbog svega navedenog, možemo slobodno reći da je mirna reintegracija najveći hrvatski brend. „Jer, nije vrhunac vještine odnijeti stotinu pobjeda u stotinu bitki. Vrhunac vještine je pobijediti neprijatelja bez borbe.“ (Sun Tzu)

David Harland bio je za vrijeme rata u BiH savjetnik britanskog generala Ruperta Smitha i kako sam kaže upravo mu je on sugerirao da ne naredi zračne udare NATO-a po srpskim položajima oko Sarajeva, jer se, tobože, nije sa sigurnošću znalo tko ispaljuje granate po civilnom stanovništvu. Upravo zbog Harlanda je bila stvorena fama kako su zapravo Muslimani gađali same sebe (radi se o napadu 28. kolovoza 1995. kada su bosanski Srbi ispalili granate na sarajevsku tržnicu Markale kada je poginulo 43 ljudi, a 75 ih je ranjeno).

 David Harland je danas izvršni direktor Centra za humanitarni dijalog, osnovanog 1999. i profesor na Fakultetu za međunarodne odnose sveučilišta John Hopkins, u Baltimoreu, Maryland.

Harlandov članak Selektivna pravda za Balkan koji je objavljen u The New York Times, 7. 12. 2012. i u International Herald Tribune, 8. 12. 2012. me je zaprepastila ali i motivirala na odgovor jer on iznosi neke teze koje, zbog istine, zahtijevaju neka pojašnjenja.

Harland tako kaže kako su od svih naroda bivše Jugoslavije Srbi danas najviše raseljena zajednica (300.000 izbjeglica i raseljenih lica, prema podacima UNHCR-a od lipnja, 2012.) I to je točno, no Harland ne pojašnjava kako su to uglavnom Srbi koji su napustili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, nakon što je Srbija izvršila agresiju na te države.

Pojednostavljeno rečeno, ta situacija rezultat je ratova koje je Srbija pokrenula i vodila od 1991. do 1995. kako bi proširila svoj teritorij i realizirala projekt Velika Srbija. Dok su Hrvatska i BH vodile obrambene ratove srpska politika bila je planirana i sistematična s ciljem da potpuno uništi Hrvate i Muslimane. Niti jedan hrvatski ili muslimanski vojnik nije nogom stupio na tlo Srbije, niti je hrvatski ili muslimanski tenk ikad krenuo prema Srbiji. Zločini koje su počinili Hrvati ili Muslimani bili su pojedinačni incidenti, često osvetničke naravi ali pravosuđa ovih dviju država brzo su pokrenula procesuiranje takvih slučajeva. Dodajmo tome i da je Hrvatska prva država koja je nakon 2. svjetskog rata osudila čak tri svoja generala.

Harland dalje tvrdi kako rezultati haškog suda ne odražavaju ravnotežu počinjenih zločina. No, haški sud nije osnovan zbog nekakvog balansiranja nego da osudi agresora i njegovu politiku etničkog čišćenja nesrpske populacije. Podaci koje je prikupila Komisija eksperata UN-a pod vodstvom Cheriffa Bassiounija, profesora na čikaškom sveučilištu De Paul, pokazali su da su preko 90 posto zločina počinili Srbi. Izvještaj CIA-e iz ožujka 1995. zaključio je pak da su Srbi počinili oko 90 posto etničkog čišćenja i da je srpsko vodstvo odigralo ključnu ulogu pri uništavanju i raseljavanju nesrpskog stanovništva. Tko onda može tvrditi da Srbija nije bila glavni pokretač i krivac za rat? To je kao da netko izjavi da Njemačka ne snosi isključivu odgovornost za pokretanje 2. svjetskog rata.

Malo ljudi zna kako su u nekim mjestima Srbi tjerali Hrvate i Muslimane da nose bijele trake oko rukava, kako bi ih razlikovali od domaćih Srba a još manje ih zna da su u nekim koncentracijskim logorima nakon silovanja, držali žene i djevojke dok ne ostanu trudne kako bi rodile srpsko dijete. Tako nešto strašno ni nacisti nisu radili. Broj djece rođene iz silovanja nemoguće je točno procijeniti jer mnoge žene još uvijek ne žele o tome javno govoriti. U svojoj kolumni Harland spominje silovit napad Hrvata na Mostar no ne kaže da su i Muslimani napadali Hrvate kako bi etničku sliku preokrenuli u svoju korist (u Mostaru je do 1991. broj Muslimana i Hrvata bio podjednak). Tzv. RSK Oko 200.000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici.Odmah nakon te epizode, Harland spominje odsječene glave uhićenih Muslimana koje je ugledao izložene na tržnici, ne navodi ime grada sugerirajući tako čitateljima da se možda radi o istom gradu i da su taj grozan čin možda počinili Hrvati. Egzodus hrvatskih Srba iz Krajine, regije u Republici Hrvatskoj, 1995. Harland kvalificira kao “etničko čišćenje” dakle, potpuno ignorira presudu haškog suda u kojoj jasno stoji da nije bilo etničkog čišćenja. Naime, oko 200,000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici. Srbi iz Krajine pobjegli su zbog straha jer su od početka rata, od 1991. sudjelovali u progonu i etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva s tog područja. Iako je tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman svima koji nisu počinili ratni zločin – a takvih je sigurno bilo – javno obećao amnestiju, i oni su otišli pod prijetnjom “svojih”, inače bi bili ubijeni. Isti scenarij zbio se 1996. u Sarajevu kada je, prema Sporazumu u Daytonu iz 1995., dio grada pod srpskom kontrolom trebao biti vraćen bosansko-hrvatskoj federaciji; tada je vlada Bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem naredila Srbima da napuste grad i spale svoje kuće i stanove kako ne bi ostali Muslimanima.

Mnogi još i dan-danas ne znaju da je Srbija ta koja se de iure prva odvojila od nekadašnje Jugoslavije. Novim Ustavom od 28.rujna 1990. – dakle, godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost- Srbija se izuzela iz pravnog sustava tadašnje Jugoslavije, zadržavši istovremeno sva prava bivše države (obrana, vanjski poslovi, središnja državna banka). Ustav je sadržavao i posebnu odredbu prema kojoj će Srbija poštivati savezne zakone samo kada to bude u njenom interesu (pravni termin:si volam, tj. ako želim).

Srbija će poslije međunarodnoj zajednici razdruživanje Slovenije i Hrvatske predstaviti kao casus belli (uzrok rata) a Srbiju kao spasiteljicu Jugoslavije. Iako je taj potez Miloševićeve vlade bio apsurdan i protivan svim mogućim zakonima i logici međunarodna zajednica, koja je tada bila čvrsto protiv raspada Jugoslavije, to je potpuno ignorirala. Srbija i Miloševićev režim uspješno su koristili diplomatske resurse i kontakte koje je bivša Jugoslavija gradila desetljećima kako bi uvjerili svijet da Srbija vodi pravedan rat s ciljem očuvanja integriteta Jugoslavije. S druge strane, Hrvatska, mlada država u nastajanju, bez izgrađene diplomacije i bez sposobnih i iskusnih diplomata, jednostavno nije imala šanse prenijeti svijetu pravu istinu.

Prijevod: s engleskog Višnja Bojanić

Posljednjih mjesec dana hrvatski je premijer svojim javnim nastupima svekoliko hrvatsko pučanstvo držao u stanju permanentnog stresa; od „slučajne države“, “paradoksalne nacije“ - da spomenemo samo najmarkantnije iz bogate lepeze premijerovih galimatijasa – pa sve do „gusla i kubura“ kojima je razveselio (a i zbunio) hrvatske iseljenike u Pittsburgu. Tek po njegovom povratku iz SAD-a, nacija je odahnula jer sada, štogod rekao, barem smo sigurni da će ostati „unutar kuće“.

  No, nedavni posjet Berlinu kao i njegovo predavanje  na skupu europskih socijaldemokrata na Rijeci prije nešto više od mjesec dana, pokazali su da premijer, osim sklonosti ka nes(p)retnim doskočicama, „pati“ od mnogo ozbiljnih problema, odnosno sklon je davati izjave koje Hrvatskoj na međunarodnoj sceni mogu donijeti ozbiljne direktne ili indirektne štete.

  Primjerice, u intervjuu za njemački Der Spiegel premijer kaže kako će Hrvatska deset godina iz EU dobivati dvostruko više novca nego što će uplaćivati. Apsolutno je neozbiljno i neodgovorno davati takve procjene kada još nije sigurno niti da ćemo uspjeti utrošiti odobrena sredstva u iznosu od 687,5 milijuna eura za drugu polovicu 2013., štoviše, prema procjeni Europske komisije realno je očekivati apsorpciju iznosa od „samo“ 374,3 milijuna eura. A za planirana sredstva od 13,7 milijardi eura u sklopu višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2014.-2020.  Hrvatska tek treba poraditi na svojem apsorpcijskom kapacitetu.

Osim toga, ovakva izjava je pomalo i nedostojanstvena; kao da se Europi šalje poruka da je Hrvatska jedna očajna zemlja, na rubu bankrota koja jedva čeka da se konačno dočepa europskog novca.  

Ali, mnogo više  zabrinjava njegova izjava s nedavnog skupa u Rijeci, gdje je izjavio kako je do raspada SFRJ došlo zato što je „ u Jugoslaviji autonomija bila velika, ali kaotična, te da se država raspala jer je svatko vukao na svoju stranu“.

 Osim što je opasno (s)krenuo u povijesni revizionizam, premijer je zapravo uvrijedio Njemačku, državu koja je za Hrvatsku na njenom putu ka samostalnosti bez sumnje učinila najviše. Ne znam zna li Milanović da nije bilo upornosti Njemačke da se suprotstavi ostalim članicama EU (tada još Europske zajednice) nakon što je eskalirao rat u Hrvatskoj, pa i pod cijenu raskola EZ-a , Hrvatska (i Slovenija) ne bi bile priznate, odnosno odluka o priznanju bila bi odgođena ad infinitum. Naime, kad su na ministarskom sastanku u Maastrichtu u prosincu1991., Velika Britanija i Francuska uz podršku SAD-a još jednom pokušale odgoditi priznanje Slovenije i Hrvatske, odnosno isposlovati „uvjetno priznanje“ tadašnji ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, od 10 sati navečer do 4 ujutro uvjeravao je Francuze i Engleze da ne odgađaju priznanje. Na kraju su pristali, zbog straha da, u trenutku potpisivanja povijesnog Maastrichtskog ugovora o novoj i ujedinjenoj Europi ne dođe do raspada Europske zajednice.

A da ironija bude veća Milanović je svojom izjavom u Rijeci opalio pljusku „svojima“ jer, upravo su njemački socijaldemokrati ( SPD) – do tada ideološki privrženi jugoslavenskom konceptu - bili prvi koji su u Bundestagu otvoreno protestirali protiv politike EZ-e i politike svoje vlade koja je i dalje podržavala očuvanje Jugoslavije čak i pod cijenu uporabe sile. Tako je tadašnji šef SPD-a Hans Jochen Vogel, dan nakon sukoba u Borovu Selu, u Bundestagu oštro ustao u obranu prava Slovenije i Hrvatske na samoodređenje a inicijativu SPD-a javno je podržao i bivši kancelar Willy Brandt. Kako je agresija u Hrvatskoj eskalirala tako su njemačka javnost i mediji bili sve glasniji u svojim zahtjevima za promjenom politike te je tadašnji kancelar Helmut Kohl politiku svoje vlade prema krizi u SFRJ preokrenuo za 180 stupnjeva. To je izazvalo silan otpor ostalih članica Zajednice, Njemačka je trpjela silne kritike pa čak i optužbe da radi na stvaranju „Četvrtog Reicha“ a ministra Genschera su prozvali glavnim arhitektom raspada SFRJ.

Osim lobiranja kod članica Europske zajednice za priznanje Hrvatske, Njemačka je također poslala svoje eksperte za ustavno i međunarodno pravo kako bi pomogli u izradi modernog zakona o pravima manjina što je bio jedan od uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske.

 Karizmatični Joschka Fisher, nekadašnji ministar vanjskih poslova Njemačke, za Slobodana Miloševića je izjavio da se ponašao poput nacista iz 30-tih godina, jer je u deset godina poveo ratove u nekoliko država; najprije u Sloveniji, zatim Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na kraju na Kosovu. „Balkanski krvnik“ - kako ga je prozvala međunarodna zajednica koja je nakon raspada SSSR-a postepeno počela mijenjati svoju politiku prema krizi u SFRJ– poveo je te ratove ne zato da bi očuvao Jugoslaviju nego da bi ostvario projekt „Velike Srbije“. Ili riječima prof. dr. Latinke Perović, srpske povjesničarke iz jednog intervjua iz 2011. :“ Postojalo je opšte jedinstvo u smislu ujedinjenja Srba u jednu državu ili isecanja srpskog etničkog prostora.Tu koncepciju su podržale sve naše institucije: crkva, SANU, pisci, intelektualci, vojska. Objektivno, rat je dugo pripreman.“

 Toliko o premijerovoj tezi kako je do raspada Jugoslavije došlo zato što je „svatko vukao na svoju stranu“. Ova je izjava sigurno razveselila suce u Hagu a i neke naše falsifikatore povijenih činjenica.

Milanović je veći dio svojeg života – i svoje kratke političke karijere - proveo u relativno normalno uređenoj državi, nije aktivno sudjelovao u turbulentnim vremenima stvaranja samostalne Hrvatske i zato nije  opterećen „dugovima“ kao neki hrvatski političari koji prekrajaju povijest iz različitih motiva; netko da bi opravdao svoje nečasne postupke a netko da određenim međunarodnim krugovima vrati neke političke usluge. Prema tome, premijer nema nikakvog razloga upuštati se u redizajniranje povijesti.

  U silnoj želji da impresionira i kaže što više Milanović često gubi fokus i zaplete se u labirinte iz kojih više nije u stanju izaći. Vjerujem da mu se baš zbog toga događaju ovakve nedomišljene i nes(p)retne izjave zbog čega ga javnost često teško – ili krivo - razumije. A Hrvatska samo želi premijera kojeg će svi razumjeti, želi premijera koji neće iskrivljavati prošlost i koji će se ponašati onako kako se ponašaju jedan Obama, Merkel i drugi članovi „ najboljeg društva na svijetu“ – kako je fascinirani Milanović okarakterizirao skup na summitu NATO-a u Chicagu u svibnju ove godine. A ti „najbolji među najboljima“ nikad ne vrijeđaju građane svoje zemlje, ponose se svojom državom, bez obzira na postojeće probleme, i ne iskrivljuju povijesne činjenice na štetu vlastite države.

  U nedavnom TV showu na britanskoj televiziji premijer David Cameron "pao" je na pitanju kako s latinskog na engleski prevesti "Magna Carta". Hrvati mogu biti ponosni, jer našem premijeru se tako nešto ni slučajno ne bi moglo dogoditi jer je doista odlično obrazovan. Ali, obrazovanje nije dovoljno; ako premijer pod hitno ne popravi svoj politički diskurs mogao bi pasti zbog nezadovoljstva građana jer je njegovo komuniciranje s hrvatskom javnošću, kako je to ispravno ocijenila dr.prof. Mirjana Kasapović  „ neozbiljno, neugodno, uvredljivo, a povremeno i gotovo infantilno i šarlatansko".

Ipak, uvjerena sam da Milanović kao političar ima potencijala, ali treba mu više rada, bolje pripreme i više samokontrole. I naravno, kvalitetni savjetnici. 

Domovinski rat i gay pride

Nedavno održana gay parada u Splitu na prvi je pogled, kako bi Splićani rekli, prošla lišo, bez štete. Ali, samo na prvi pogled. Šteta je ipak počinjena, ne prema sudionicima povorke, nego prema žrtvama Domovinskog rata. Naime, ministrica vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, pozvala je žene žrtve ratnog zločina silovanja da se stave na čelo gay parade!

Poziv ministrice izazvao je silan revolt javnosti, otvorena pisma brojnih udruga iz DR i lavina komentara čitatelja koji su ministrici poručili da je pogriješila zasula je Internet stranice novina te najpopularnije Internet forume.

U mainstream medijima i na javnoj TV o tome jedva da je bilo riječi. Naravno, ministrica nije dužna znati da su silovanje u ratu, odnosno ratni zločin i potencijalno nasilje pravno različite kategorije no, nisu ni svi posjetitelji portala pravnici a ipak su instinktivno osjetili da s njenim pozivom žrtvama silovanja na gay paradu nešto duboko ne „štima“.

Naravno da žene žrtve ratnog zločina ne misle kako ne treba braniti i prava pripadnika gay skupine, koje manji dio društva ne prihvaća, no stavljanje u „isti koš“ njihovih problema s problemima tih doživotno traumatiziranih žena, doživjele su kao bolno poniženje.

Također, s obzirom na medijsku pokrivenost koja redovito prati gay parade, za razliku od tema vezanih uz žrtve ratnih zločina, s pravom se pitaju ne radi li se ovdje o selektivnoj politici i selektivnoj pravdi. Udruga žena u Domovinskom ratu „Sunčica“ obratila se ministrici zbog toga što ju se u javnosti percipira kao zagovarateljicu ljudskih prava.

Tako se Pusić javno založila oko slučaja silovanja jedne muslimanke zatraživši od tadašnje Vlade da se inicira istraga oko eventualne odgovornosti tadašnjeg suca Ustavnog suda Vice Vukojevića. Za slučaj je saznala 1999. kada je Mesić lansirao u javnost knjigu dobivenu od bosanskog političara, a u kojoj se suca optužuje za silovanje, no, zanimljivo, angažirala se tek 2006., niti dva mjeseca nakon svjedočenja Vukojevića na njemačkom sudu zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.

Nakon što je 2011. završena višegodišnja istraga švedskih, američkih i bosanskih vlasti, pokazalo se kako su optužbe izmišljene i da ta žena ne postoji. No, Pusić se Vukojeviću nije ispričala i tako je bacila sjenu na svoj imidž borca za ljudska prava.

Udruga žena u Domovinskom ratu obratila se Vesni Pusić kao ženi ali i kao ministrici vanjskih poslova koja probleme silovanih žena može internacionalizirati u sklopu bilateralnih susreta s dužnosnicima Srbije i BIH jer se mnogi izvršitelji zločina nalaze ili se kriju u tim državama. No, pitanje je želi li se ministrica angažirati jednako predano kao u slučaju „nepostojeće muslimanke“ ili kao za prava gay populacije? Jer, te su žene žrtve pripadnika JNA i srpskih paravojnih formacija te bi ministrica, u razgovorima s kolegama iz tih ali i drugih država, teško mogla izbjeći apostrofirati Srbiju kao agresora. Hoće li se pitanje žrtava silovanja u ratu i dalje marginalizirati samo kako bi se nesmetano nastavila regionalna politika pomirbe?

 Isto kao i politika izjednačavanja krivnje koju podržava međunarodna zajednica, za koju Margaret Thatcher, u knjizi "Ratovi na Balkanu“, kaže: "U pokušaju da se "nepristano" podjeli krivnja dok je zapravo jedna strana bila agresor a druga žrtva, Zapad je postao svojevrstan sukrivac za počinjene zločine."

I William Montgomery, bivši ambasador u RH, u knjizi „Kad ovacije utihnu“ piše o politici izjednačavanja krivnje te opisuje sastanak s tužiteljicom haškog suda Carlom del Ponte na kojeg ga je, zajedno s tadašnjim ambasadorima SAD-a u Srbiji i BH, pozvao specijalni ambasador SAD-a za ratne zločine Pierre Prosper.

Na tom sastanku del Ponte ih je informirala o službenom pristupu njenog ureda ratu u bivšoj Jugoslaviji, prema kojem su svi ratni lideri u bivšoj Jugoslaviji smatrani krivim za ratne zločine a naknadno se razmatra koji bi to zločini bili i kako dokazati njihovu krivicu.

Za politiku pomirbe i izjednačavanja krivnje koju naši političari provode pod auspicijima međunarodne zajednice, problemi žena žrtava silovanja i žrtava koncentracionih logora nisu prioritet. Zbog toga bi se ministrica trebala potruditi da ta pitanja dobiju veću visibility, ništa manje ni više od one koju imaju pitanja zaštite prava gay populacije.

To nije laka zadaća jer realpolitik nameće ograničenja. No, pitanje je da li je ona spremna i kapacitirana za tu zadaću? Valja podsjetiti kako je Pusić ozbiljne gafove radila i prije nego je postala ministricom; tako je u jednom intervjuu koncem 2011. izjavila kako očekuje da pravomoćna presuda (stranačkom kolegi Ferenčaku), za razliku od nepravomoćne, bude pravedna, čime je de facto optužila suca da je donio nepravednu presudu! A njene prijetnje umirovljenicima „ glasajte za EU ili nema mirovina“ spadaju u antologiju najvećih političkih gafova.

Postavlja se pitanje, smije li jedan ministar koristiti prijetnje, relativiziranje pa i minoriziranje nekih ozbiljnih pitanja i za to proći nekažnjeno? I bez isprike hrvatskoj javnosti?

Ovih dana pratimo aferu oko ostavke bivše ministrice Mirele Holy gdje se svakog dana pojavljuju nove činjenice, primjerice, navodne prijetnje „smećarske“ mafije. Bez obzira na moguće zakulisne razloge ostavke, činjenica je da je Holy pogriješila pri čemu je slučaj Kalambura, gdje se ministrica upetljala u pravosuđe, mnogo ozbiljniji od lobiranja putem e-maila za nekakvu tajnicu.

Stoga odluka premijera da njenu ostavku prihvati – ili iznudi, svejedno - nije sporna. Ipak, iz cijele afere proizašlo je i nešto dobro: Holy je, i ne htijući, postavila visoke standarde ne samo premijeru nego i članovima koalicijske vlade.

Sve je više afera u svijetu koje svjedoče o tijesnoj povezanosti politike i predstavnika velikog kapitala. Zbog toga se pripadnici političke elite sve češće mogu naći u, ili na rubu, sukoba interesa. U malim sredinama kao što je Hrvatska, gdje se svi znaju, opasnost je time veća. Bez imalo pretjerivanja, mogli bismo reći kako je danas položaj političara čvrst otprilike koliko i figura od kineskog porculanska; dovoljan je jedan krivi potez i figura je nepovratno razbijena.  

Zbog toga svaki političar, osim o svojem profesionalnom imidžu treba voditi računa i o stvarima vezanim uz privatnu sferu. Tako, primjerice, ako se dogodi da se njihov prijatelj nađe pod sumnjom da je u sukobu sa zakonom ili protiv njega bude pokrenuta istraga od visoko pozicioniranog političara očekuje se da se od te osobe privremeno distancira. I britanski premijer David Cameron prestao se s prijateljem Charles Brooksom pojavljivati u javnosti kada je protiv njegove supruge Rebekke, bivše urednice The News of the World otvorena istraga zbog afere prisluškivanja telefona. Na isti način trebao je postupiti i predsjednik Josipović, barem dok se njegov prijatelj Vojković nalazio pod istragom. Licemjerno? Zapravo da, no to su neka od nepisanih pravila o kojima visoko rangirani političari  moraju voditi računa.  

Aferu ZAMP i insinuacije o povezanosti predsjednika Josipovića s poslovanjem tvrtke Emporion na čelu koje je njegov dugogodišnji prijatelj Mirko Vojković pokrenuo je portal index. hr. Predsjednik nije reagirao, smatrajući kako nije vrijedno obazirati se na objede jednog portala no, nakon  gostovanja vlasnika portala na javnoj televiziji, jasno, morao je reagirati. Na žalost, način kako je to učinio školski je primjer kako se to ne radi: nedorečeno i  neprecizno. A pokazalo se i kako pojedini savjetnici iz Ureda predsjednika ne znaju što je to tzv. krizni PR i ne rade dobro posao za koji su plaćeni.

Naravno, mnogi su odmah prepoznali rukopis autora ovog „cirkusa“. Međutim, nije važno tko je i zbog čega to pokrenuo, to će se ionako saznati, prije ili kasnije. Ono što je važnije je hladnokrvno proanalizirati vjerodostojnost činjenica na kojima je ova afera sazdana.

Tako pojedini mediji uporno pišu kako je Zakon o autorskim pravima i srodnim pravima Josipovićevo „čedo“ iako se zna kako je u izradi zakona sudjelovalo nekoliko stručnjaka za područje autorskih prava i intelektualnog vlasništva. Optužuju ga i da je kao saborski zastupnik forsirao usvajanje Zakona. Međutim, ta tvrdnja ne stoji jer je Zakon usvojen 1. listopada 2003. a Josipovićev zastupnički mandat počeo je tek 22. prosinca 2003.

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, možda i nije savršen ali je u potpunosti usklađen s EU acquis-om. Također, Ustavni sud je, na zahtjev  hrvatskih restoratera i Hrvatske obrtničke komore potvrdio suglasnost pojedinih odredbi Zakona s Ustavom (Rješenje: U-I-3044/2004, 5. svibnja 2005. i Rješenje U-I-3219/2007, 18. lipnja 2008.).

Pojedini mediji spornim smatraju opseg posla kojeg je ZAMP prenio na  Emporion budući je Porezna uprava 2005. godine od Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo zatražila pojašnjenje u svezi s prijenosom određenih administrativnih, tehničkih i pomoćnih poslova na Emporion. U svojem odgovoru Poreznoj upravi DZIV da ustvrdio je prijenos u skladu s čl. 158. Zakona o autorskim pravima, međutim, s obzirom da je u svojem pismu stavio primjedbu kako bi trebalo „proanalizirati neka otvorena, granična pitanja a koja nisu izričito riješena Zakonom“ zaključujem kako bi odredbu o prijenosu „određenih poslova“ kod buduće izmjene Zakona trebalo preciznije definirati.

Mnogi imaju primjedbe i na monopolističku poziciju ZAMP-a, vjerojatno zbog nepoznavanja kompleksne legislative kojom se reguliraju pitanja autorskih prava i intelektualnog vlasništva. Naime, u mnogim zemljama Europske unije, primjerice, u Austriji, Sloveniji, Italiji, Slovačkoj, Madžarskoj zakonom je propisano da se poslovima kolektivne zaštite autorskih prava može baviti samo jedna udruga, društvo s ograničenom odgovornošću ili zadruga (tzv. collective societies) a u zemljama u kojima monopolni položaj nije definiran zakonom, zbog specifičnosti vezanih uz područje zaštite autorskih prava, takve udruge u praksi uživaju  tzv. natural monopol i onda kada ih ima više; tako je britanski PRS specijaliziran za upravljanje pravima kompozitora i tekstopisaca, PPL za prava izvođača žive glazbe, MCPS za mehanička prava (reprodukcija), itd.

Mediji posebno apostrofiraju kao spornu odredbu prema kojoj HDS ZAMP automatski štiti i ne-članove udruge iako takva praksa (tzv. extended collective management system) postoji u većini udruga u EU a ako autori ne-članovi udruge žele svojim pravima upravljati individualno pismenim putem mogu se odreći tog prava („opt-out“ solucija).

Područje kolektivnog upravljanja autorskim pravima na razini EU još uvijek nije optimalno regulirano, problem predstavljaju velike razlike u propisima između pojedinih država EU a brzina razvoja novih tehnologija zahtijeva brzu prilagodbu legislative što nije nimalo jednostavno. Mehanizmi kontrole rada udruga nisu u svakoj zemlji na optimalnoj razini što otvara prostor za nelegalno poslovanje, stoga ne čudi da od gotovo stotinu udruga koliko ih djeluje u EU, neke završe i na sudu; tako su belgijski SABAM i španjolska SGAE optužene za korupciju i pranje novca a britanski PRS je na temelju ankete koju je 2009. BBC proveo među korisnicima, optužen za nejasne kriterije određivanja tarifa. Francuski SACEM našao se na udaru kritika kada je u javnost procurila informacija da CEO zarađuje €600.000, dvostruko više nego predsjednik Nicolas Sarkozy.

Navedenim primjerima ne sugerira se da je i poslovanje ZAMP-a odnosno Emporiona dubiozno nego to da je i u Hrvatskoj, kao i u EU, potrebna učinkovitija kontrola poslovanja takvih udruga. U  industriji koja se na globalnoj raznini  procjenjuje na 7.5 milijardi eura, od čega na EU tržište otpada 4.6 milijardi eura,  čvrsto definiran pravni okvir i učinkoviti nadzor poslovanja jedini su način da se spriječi korupcija.  

Zbog toga je dobra vijest da ovih dana Europska komisija završava s radom na dvije komponente legislative, i to za usklađivanje pravila o transparentnosti i upravljanju autorskim pravima te na novim pravilima za licenciranje online glazbe između pojedinih država (multi-territory online music licensing). Nacrt nove direktive  za upravljanje kolektivnim pravima trebao bi biti objavljen do konca prvog kvartala ove godine. 

autor: Vesna Škare Ožbolt 

kolumna objavljena u "Objektiv"

Prvi proračun Milanovićeve vlade je usvojen. Iako nije smanjen onoliko koliko je bilo potrebno i ovo je dobar početak. Kažem dobar jer sada zapravo kreće hodanje po trnju. Od svih članova vlade najbolji mi se za sada čini Slavko Linić. Čvrst, nepopustljiv i odlučan pa i u nepopularnim potezima. Takav političar treba biti. Oni koji me poznaju mogu se sjetiti da sam i prije nekoliko godina govorila da mi je Linić bio najbolji ministar u Račanovoj vladi.Bio je tada eliminator nelikvidnosti, a danas mi se čini da krči put jedinom mogućem izlasku iz krize. Oni koji će mu se ispriječiti na put biti će sigurno interesne grupe kojima se ruši zona blagostanja.Te interesne grupe nemaju stranački predznak niti broje krvna zrnca. Njihov interes je samo profit. Objava dužnika koji nisu platili porez državi jedan je od prvih testova Linićeve čvrstine. Želim mu da izdrži. I da ne bude u situaciji sam protiv svih. Svaka politika koja dođe na vlast ima svoj uzlet, kulminaciju i pad. Ovo je period uzleta, bez obzira što sam u oporbi sve dobre poteze pozdravljam, što ne znači da loše neću kritizirati.