Moj internet dnevnik
Vesna Škare Ožbolt
body
Bloger
tvtube
Tv tube
Arhiva title
Arhiva
 
youtube
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Headeri
Blog Header
Funky

Budućnost je nemoguće predvidjeti - ona se mora stvoriti. U politici, kao i u životu ili ćete samo promatrati kako stvari nastaju ili ćete pridonijeti da se one dogode.
"Što jest jest" - kaže Dalaj lama.
Funky jest. 

Blog
ponedjeljak, ožujak 19, 2012



Sve je više afera u svijetu koje svjedoče o tijesnoj povezanosti politike i predstavnika velikog kapitala. Zbog toga se pripadnici političke elite sve češće mogu naći u, ili na rubu, sukoba interesa. U malim sredinama kao što je Hrvatska, gdje se svi znaju, opasnost je time veća. Bez imalo pretjerivanja, mogli bismo reći kako je danas položaj političara čvrst otprilike koliko i figura od kineskog porculanska; dovoljan je jedan krivi potez i figura je nepovratno razbijena.  

Zbog toga svaki političar, osim o svojem profesionalnom imidžu treba voditi računa i o stvarima vezanim uz privatnu sferu. Tako, primjerice, ako se dogodi da se njihov prijatelj nađe pod sumnjom da je u sukobu sa zakonom ili protiv njega bude pokrenuta istraga od visoko pozicioniranog političara očekuje se da se od te osobe privremeno distancira. I britanski premijer David Cameron prestao se s prijateljem Charles Brooksom pojavljivati u javnosti kada je protiv njegove supruge Rebekke, bivše urednice The News of the World otvorena istraga zbog afere prisluškivanja telefona. Na isti način trebao je postupiti i predsjednik Josipović, barem dok se njegov prijatelj Vojković nalazio pod istragom. Licemjerno? Zapravo da, no to su neka od nepisanih pravila o kojima visoko rangirani političari  moraju voditi računa.  

Aferu ZAMP i insinuacije o povezanosti predsjednika Josipovića s poslovanjem tvrtke Emporion na čelu koje je njegov dugogodišnji prijatelj Mirko Vojković pokrenuo je portal index. hr. Predsjednik nije reagirao, smatrajući kako nije vrijedno obazirati se na objede jednog portala no, nakon  gostovanja vlasnika portala na javnoj televiziji, jasno, morao je reagirati. Na žalost, način kako je to učinio školski je primjer kako se to ne radi: nedorečeno i  neprecizno. A pokazalo se i kako pojedini savjetnici iz Ureda predsjednika ne znaju što je to tzv. krizni PR i ne rade dobro posao za koji su plaćeni.

Naravno, mnogi su odmah prepoznali rukopis autora ovog „cirkusa“. Međutim, nije važno tko je i zbog čega to pokrenuo, to će se ionako saznati, prije ili kasnije. Ono što je važnije je hladnokrvno proanalizirati vjerodostojnost činjenica na kojima je ova afera sazdana.

Tako pojedini mediji uporno pišu kako je Zakon o autorskim pravima i srodnim pravima Josipovićevo „čedo“ iako se zna kako je u izradi zakona sudjelovalo nekoliko stručnjaka za područje autorskih prava i intelektualnog vlasništva. Optužuju ga i da je kao saborski zastupnik forsirao usvajanje Zakona. Međutim, ta tvrdnja ne stoji jer je Zakon usvojen 1. listopada 2003. a Josipovićev zastupnički mandat počeo je tek 22. prosinca 2003.

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, možda i nije savršen ali je u potpunosti usklađen s EU acquis-om. Također, Ustavni sud je, na zahtjev  hrvatskih restoratera i Hrvatske obrtničke komore potvrdio suglasnost pojedinih odredbi Zakona s Ustavom (Rješenje: U-I-3044/2004, 5. svibnja 2005. i Rješenje U-I-3219/2007, 18. lipnja 2008.).

Pojedini mediji spornim smatraju opseg posla kojeg je ZAMP prenio na  Emporion budući je Porezna uprava 2005. godine od Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo zatražila pojašnjenje u svezi s prijenosom određenih administrativnih, tehničkih i pomoćnih poslova na Emporion. U svojem odgovoru Poreznoj upravi DZIV da ustvrdio je prijenos u skladu s čl. 158. Zakona o autorskim pravima, međutim, s obzirom da je u svojem pismu stavio primjedbu kako bi trebalo „proanalizirati neka otvorena, granična pitanja a koja nisu izričito riješena Zakonom“ zaključujem kako bi odredbu o prijenosu „određenih poslova“ kod buduće izmjene Zakona trebalo preciznije definirati.

Mnogi imaju primjedbe i na monopolističku poziciju ZAMP-a, vjerojatno zbog nepoznavanja kompleksne legislative kojom se reguliraju pitanja autorskih prava i intelektualnog vlasništva. Naime, u mnogim zemljama Europske unije, primjerice, u Austriji, Sloveniji, Italiji, Slovačkoj, Madžarskoj zakonom je propisano da se poslovima kolektivne zaštite autorskih prava može baviti samo jedna udruga, društvo s ograničenom odgovornošću ili zadruga (tzv. collective societies) a u zemljama u kojima monopolni položaj nije definiran zakonom, zbog specifičnosti vezanih uz područje zaštite autorskih prava, takve udruge u praksi uživaju  tzv. natural monopol i onda kada ih ima više; tako je britanski PRS specijaliziran za upravljanje pravima kompozitora i tekstopisaca, PPL za prava izvođača žive glazbe, MCPS za mehanička prava (reprodukcija), itd.

Mediji posebno apostrofiraju kao spornu odredbu prema kojoj HDS ZAMP automatski štiti i ne-članove udruge iako takva praksa (tzv. extended collective management system) postoji u većini udruga u EU a ako autori ne-članovi udruge žele svojim pravima upravljati individualno pismenim putem mogu se odreći tog prava („opt-out“ solucija).

Područje kolektivnog upravljanja autorskim pravima na razini EU još uvijek nije optimalno regulirano, problem predstavljaju velike razlike u propisima između pojedinih država EU a brzina razvoja novih tehnologija zahtijeva brzu prilagodbu legislative što nije nimalo jednostavno. Mehanizmi kontrole rada udruga nisu u svakoj zemlji na optimalnoj razini što otvara prostor za nelegalno poslovanje, stoga ne čudi da od gotovo stotinu udruga koliko ih djeluje u EU, neke završe i na sudu; tako su belgijski SABAM i španjolska SGAE optužene za korupciju i pranje novca a britanski PRS je na temelju ankete koju je 2009. BBC proveo među korisnicima, optužen za nejasne kriterije određivanja tarifa. Francuski SACEM našao se na udaru kritika kada je u javnost procurila informacija da CEO zarađuje €600.000, dvostruko više nego predsjednik Nicolas Sarkozy.

Navedenim primjerima ne sugerira se da je i poslovanje ZAMP-a odnosno Emporiona dubiozno nego to da je i u Hrvatskoj, kao i u EU, potrebna učinkovitija kontrola poslovanja takvih udruga. U  industriji koja se na globalnoj raznini  procjenjuje na 7.5 milijardi eura, od čega na EU tržište otpada 4.6 milijardi eura,  čvrsto definiran pravni okvir i učinkoviti nadzor poslovanja jedini su način da se spriječi korupcija.  

Zbog toga je dobra vijest da ovih dana Europska komisija završava s radom na dvije komponente legislative, i to za usklađivanje pravila o transparentnosti i upravljanju autorskim pravima te na novim pravilima za licenciranje online glazbe između pojedinih država (multi-territory online music licensing). Nacrt nove direktive  za upravljanje kolektivnim pravima trebao bi biti objavljen do konca prvog kvartala ove godine. 

autor: Vesna Škare Ožbolt 

kolumna objavljena u "Objektiv"



vesnaskareozbolt @ 05:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 5, 2010
Ovih dana bivši predsjednik Mesić opet uveseljava svekoliko hrvatsko pučanstvo izjavama kako razmišlja o kandidaturi za gradonačelnika Zagreba. Naravno, svima je jasno da je priča o kandidaturi samo još jedan izraz njegove nezajažljive potrebe da bude u centru pažnje i način da se othrva sve bližoj „političkoj eutanaziji“.

Ipak, teško da je Mesićevo „spinanje“ osiromašenim Hrvatima ovaj puta simpatično, prije će biti da im je već zamorno i iritantno, jer nisu neka vremena za „zafrkanciju“. Također, svima je jasno da je Mesiću, posebice s obzirom na dob, komotnije – i financijski isplativije – ostati bivšim predsjednikom.

No, još je više pažnje privukao njegov intervju objavljen prije nekoliko dana u beogradskom Pressu. Niti ovaj puta Mesić nije propustio priliku pripisati sebi važnost te je, na pitanje zašto do "historijskog posjeta" Tadića Vukovaru nije došlo za njegova mandata, kao i uvijek kada mu pitanje nije baš po volji, odgovorio je uvijeno: „Ovo je samo nastavak procesa. Na ovom prostoru mnogi misle da je istorija počela od njih. I Tadić i Josipović verovatno to misle.“

Jasno je da je Mesić time pokušao umanjiti ulogu Tadića i Josipovića te također - stavimo li njegov odgovor u kontekst teze koju često i rado ponavlja, kako je baš on taj koji je Hrvatsku izvukao iz navodne izolacije „Tuđmanove ere“ indirektno poručiti javnosti kako je „historija“ na ovim prostorima počela s njim. Po tko zna koji put, Mesić u intervjuu tvrdi kako bi Tuđman, da je ostao živ, sigurno završio u Hagu. No, kako je Mesić, do razlaza s Tuđmanom – a do kojeg je došlo tek koji mjesec prije okončanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba i to ne zbog neslaganja s Tuđmanom oko BiH kako to Mesić godinama ponavlja, već iz drugih razloga - bio drugi čovjek u državi, ako bi do toga uopće došlo, možda bi i on završio u Hagu, po „zapovjednoj odgovornosti“ A ne kao tajni svjedok, za što se Hagu bio sam ponudio.

Nevjerojatno neodgovorno zvuči i Mesićeva izjava Pressu kako je Tuđman bio impresioniran Miloševićem i njegovim uspjesima u osvajanju prostora, dok je taj isti Tuđman svakog dana muku mučio kako nadmudriti Miloševića, kako uvjeriti Izetbegovića da, su mu Hrvati jedini saveznici protiv Srba, što učiniti da se rat u BH što prije okonča.

Tuđman odluke nije donosio naprečac, svaku je pažljivo promišljao, svejedno, nisu to uvijek bile ispravne odluke. Trebat će proći još vremena da ocjena važnosti njegove uloge u stvaranju samostalne Hrvatske bude zaokružena ali prije svega - točna. A Mesić je prečesto, računajući da to što je predsjednik, automatski daje težinu i vjerodostojnost svemu što kaže, žonglirao s nepouzdanim i neprovjerenim podacima, kako za hrvatske medije tako i na svjedočenju u Hagu.

Istina je da je u počecima njegovog prvog mandata Mesić Hrvatskoj dao jedan ležerniji „štih“ te nas je svijet, nakon autoritarnog Tuđmana, počeo percipirati kao simpatičnu i otvorenu državu. Međutim, brzo se pokazalo da se iza ležernosti krije zapravo površnost i često zapanjujuće neznanje o povijesnim procesima. No, od svega domaće i inozemne političke krugove najviše je frapiralo njegovo prelaženje granica ingerencija jednog predsjednika države.

Zbog toga nije slučajno da su mediji Mesića častili epitetima, simpatičan, duhovit, neformalan, a oni, malo zločestiji, nazivali su ga vicmaherom pa i ridikulom, ali nikad, baš nikad državnikom. Za razliku od Tuđmana, koji je, iako krut i mnogima antipatičan bio slika i prilika pravog državnika, Mesić je bio i ostao (samo) političar.

Razlika je ogromna: dok pravi državnik ima vizije i ciljeve koji nadilaze njegovu osobu, političaru je jedini cilj održati se u politici, i to pod svaku cijenu. Nema sumnje, Mesić je u ovom drugom bio majstor, ta, nije jednom počinjao ispočetka.

Vjerni mediji, kojima je nonšalantno „liferovao“ tajne i manje tajne informacije, „brendirali“ su Mesića kao građanina-predsjednika, no on čak niti to nije uspio biti; ljubav prema funkciji i beneficijama kod njega su uvijek bili jači od brige za građanina, za državu.

Šteta je što novinarka Pressa nije Mesića upitala smatra li da je uopće zaslužio taj „sitniš“ od 37 Eura mirovine, što je on to konkretno učinio u tim prijelomnim trenucima raspada SFRJ. Naime, javnosti sigurno nije poznato kako Mesića u kritičnim trenucima uoči početka agresije JNA na Sloveniju a potom na Hrvatsku u Beogradu uopće nije bilo.

Dok je bio Predsjednik Predsjedništva SFRJ bila sam savjetnica Predsjednika Tuđmana za odnose s javnošću i moja je soba u Banskim dvorima bila tik do Mesićevog kabineta. Nebrojeno puta Tuđman me znao priupitati gdje je Stipe, jel' u Beogradu, a ja bih mu odgovorila, tu je, cijeli tjedan nije se micao iz kabineta. „Ah, boga mu“, uzvratio mi je jednom Tuđman razočaranim glasom i vrtio glavom, „..umjesto da je u Beogradu, da kontrolira procese on sjedi u Zagrebu“. Jednom prilikom upitala sam Tuđmana misli li da je Mesića možda strah, nije mi ništa odgovorio, samo se kiselo nasmijao.

Neočekivano za jednog Mesića, ali i on sam priznaje: „Precenili su me ti koji kažu da sam ja srušio Jugoslaviju“ . I to je točno. Punih deset godina Stipe Mesić brojnim je svojim postupcima i izjavama bagatelizirao predsjedničku funkciju. Srećom, danas, Hrvatska ima kulturnog i vrhunski obrazovanog predsjednika. Bez obzira slagali se mi s nekim njegovim istupima, pa i usprkos tome što mnogi misle kako predsjednik Josipović nema karizmu, između „karizme à la Stipe“ i „dosadne uljuđenosti“ jednog Josipovića, svatko normalan, odlučit će se za ovo potonje.

Članak objavljen u političkom magazinu "Objektiv"

vesnaskareozbolt @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, srpanj 9, 2010


Novi hrvatski politički magazin "Objektiv" oduševio me svojim izborom tema i novinarskom ekipom.U Brisanom prostoru , rubrici koja je otvorena gostima kolumnistima okušala sam se i ja na temu predsjedničkih privilegija.

Provjetravanje rezidencije

Za Objektiv piše:Vesna Škare Ožbolt

Kada je pisao o iskušenjima koja dolaze s moći bivši češki predsjednik Vaclav Havel rekao je da se često pitao gdje prestaje interes za državu a počinje ljubav prema privilegijama. Znamo li uopće prepoznati trenutak kada nas više ne zanima interes države zbog kojeg dopuštamo  te  privilegije nego nam one postaju prva briga?Meni osobno, a vjerujem i čitavoj hrvatskoj naciji, bilo bi zanimljivo čuti što o tome misli bivši predsjednik Stjepan Mesić.

Vlada dr. Sanadera donijela je 2004. godine Zakon o posebnim pravima predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti po, kako je rečeno, uzoru na razvijene zapadne zemlje i SAD. Ako se već gledalo praksu SAD-a onda je trebalo uzeti u obzir najmanje skupu opciju; Clintonu je, primjerice, odbijen zahtjev za najam prestižnog ureda na Manhattnu, koji bi državu stajao 800 tisuća USD godišnje i dobio je skromniji za 300 tisuća USD. Po pitanju osobnog osiguranja, ono ne mora biti doživotno nego se moglo ograničiti na razdoblje od 10 godina nakon isteka mandata, kako je i Kongres SAD-a uredio zakonom iz 1997. Clinton je tako posljednji američki doživotno osigurani predsjednik. A bivši predsjednici ove velesile vjerojatno imaju više neprijatelja nego predsjednici većine država u svijetu.

Drugo, trebalo je dobro proučiti i prakse u zemljama članicama EU; primjerice, Slovenija je prava bivšeg predsjednika Kučana na ured, osobno osiguranje i 1600 Eura za razliku do pune mirovine ograničila na trajanje jednog mandata, tj. 5 godina. Bivši predsjednik Poljske, Lech Walesa, doživotno ima pravo na pola plaće aktualnog predsjednika i vrlo skroman dodatak za korištenje ureda. Karizmatični Vaclav Havel po odlasku s dužnosti dobio je samo otpremninu od 30. 000 Eura i mirovinu od 1.500 eura dok je pravo na osobnu zaštitu i službeni automobil imao samo jedan ograničeni period. Njemački bivši predsjednik uživa doživotne povlastice, ured, službeni vozač, osiguranje i 60 % nekadašnje plaće no, taj je trošak raspoređen na oko 80 milijuna poreznih obveznika. U Italiji su beneficije također doživotne ali svi bivši talijanski predsjednici aktivni su članovi Senata. Austrija bivšim predsjednicima daje ista prava kao i svim ostalim državnim službenicima. Mađarski bivši predsjednici, prema zakonu iz 2000. mogu koristiti ured s osobljem polovicu vremena odrađenog mandata, a korištenje automobila ograničeno je na 30 000 km godišnje. Bivši predsjednici Slovačke imaju tek 1.000 Eura mirovine, automobil i osobno osiguranje.

Prema posljednjim procjenama troškovi održavanja ureda, uključujući plaće zaposlenih i njegovu mirovina od oko 20.000 kuna, hrvatsku će državu godišnje stajati oko 800.000 kuna. I tako do kraja njegova života. Mnogo? Previše.

Ali, bivši predsjednik Mesić ne misli tako. On smatra da je taj Zakon primjeren, jer - kako je nedavno izjavio u intervjuu jednom tjedniku  - on nije bio čista figura nego je donosio odluke, ulazio u različite sukobe, te  zbog toga ima osoba koje bi mu mogle naškoditi.

Bojim se da je Mesić zaboravio koliko su njegove ovlasti bile ograničene  Ustavom te da, osim smjene generala, on nije donosio nikakve odluke.

Mi moramo konačno jednom shvatiti da Hrvatska nije bogata zemlja, kao jedna Austrija, Češka, Njemačka, Francuska, SAD i ne možemo trošiti proračunski novac za skupe, i, u našem slučaju nepotrebne stavke, kao što su doživotno osiguranje i limuzina s vozačem danas jednog, a sutra tko zna koliko bivših predsjednik(c)a?Ovakav zakon moralno je problematičan i trebalo bi ga mijenjati.

U Estoniji, zemlji po veličini sličnoj Hrvatskoj, javnost je bila revoltirana što njima standard rapidno pada dok se povlastice bivših predsjednike ne diraju te je estonska vlada bila prisiljena  reducirati troškove bivšeg predsjednika za oko 20%. Sada i Grčka upravo smanjuje prihode bivšeg predsjednika i premijera.

Hrvatska danas prolazi tešku ekonomsku krizu kojoj se još ne vidi kraj. No, Stjepan Mesić svejedno ne pokazuje da je spreman odreći se makar i malog dijela privilegija nego traži – još!

Mesić je naime nedavno uputio zahtjev Vladi za donošenjem posebne uredbe kojom bi mu se omogućilo korištenje neke od državnih rezidencija (objekti u Dubrovniku koji su dio Kupara,  Bakarićeva vila na Hvaru, vila na Brijunima) za privatno ljetovanje. Zahtjev je argumentirao time da bi njegov boravak u nekom hotelu sa šest policajaca pred njegovim vratima mogao odvratiti potencijalne goste. Smiješan argument, jer, osiguranje bivšeg predsjednika u mnogo je manjem opsegu nego dok je na funkciji. 

A nema tome niti godina dana kako je Mesić u ekskluzivnom intervjuu za Novu TV na upit novinarke da li će mu nedostajati Bakarićeva vila, izjavio da neće. Dodao je još: Budite sigurni da u svakom slučaju od države neću ništa tražiti!’.

Nigdje u svijetu nije zabilježeno da bi bivši predsjednici tražili od svojih vlada takvo pravo. Stoga, ako želimo slijediti dobre prakse europskih zemalja i SAD-a držim da bi zahtjev Stjepana Mesića za korištenjem državnih rezidencija za privatne potrebe trebalo odbaciti kao neprimjeren i suprotan svjetskoj praksi.

Predsjednik svih građana napokon bi mogao ljetovati kao – građanin. Još uvijek će to biti daleko luksuznije a i sigurnije nego što ljetuje većina hrvatskih građana.

I za kraj, držim da je vrijeme da se donesu propisi kojima bi se točno odredile obveze bivših  predsjednika, koliko - i da li uopće – oni trebaju sudjelovati u strateškim stvarima te do koje mjere mogu javno istupati u stvarima vezanim za postupke predsjednika koji obnaša mandat.

 

vesnaskareozbolt @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Linkovi header
 
 
Index.hr
Nema zapisa.