Moj internet dnevnik
Vesna Škare Ožbolt
body
Bloger
tvtube
Tv tube
Arhiva title
Arhiva
 
youtube
Arhiva
« » ruj 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Headeri
Blog Header
Funky

Budućnost je nemoguće predvidjeti - ona se mora stvoriti. U politici, kao i u životu ili ćete samo promatrati kako stvari nastaju ili ćete pridonijeti da se one dogode.
"Što jest jest" - kaže Dalaj lama.
Funky jest. 

Blog
nedjelja, prosinac 5, 2010
Ovih dana bivši predsjednik Mesić opet uveseljava svekoliko hrvatsko pučanstvo izjavama kako razmišlja o kandidaturi za gradonačelnika Zagreba. Naravno, svima je jasno da je priča o kandidaturi samo još jedan izraz njegove nezajažljive potrebe da bude u centru pažnje i način da se othrva sve bližoj „političkoj eutanaziji“.

Ipak, teško da je Mesićevo „spinanje“ osiromašenim Hrvatima ovaj puta simpatično, prije će biti da im je već zamorno i iritantno, jer nisu neka vremena za „zafrkanciju“. Također, svima je jasno da je Mesiću, posebice s obzirom na dob, komotnije – i financijski isplativije – ostati bivšim predsjednikom.

No, još je više pažnje privukao njegov intervju objavljen prije nekoliko dana u beogradskom Pressu. Niti ovaj puta Mesić nije propustio priliku pripisati sebi važnost te je, na pitanje zašto do "historijskog posjeta" Tadića Vukovaru nije došlo za njegova mandata, kao i uvijek kada mu pitanje nije baš po volji, odgovorio je uvijeno: „Ovo je samo nastavak procesa. Na ovom prostoru mnogi misle da je istorija počela od njih. I Tadić i Josipović verovatno to misle.“

Jasno je da je Mesić time pokušao umanjiti ulogu Tadića i Josipovića te također - stavimo li njegov odgovor u kontekst teze koju često i rado ponavlja, kako je baš on taj koji je Hrvatsku izvukao iz navodne izolacije „Tuđmanove ere“ indirektno poručiti javnosti kako je „historija“ na ovim prostorima počela s njim. Po tko zna koji put, Mesić u intervjuu tvrdi kako bi Tuđman, da je ostao živ, sigurno završio u Hagu. No, kako je Mesić, do razlaza s Tuđmanom – a do kojeg je došlo tek koji mjesec prije okončanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba i to ne zbog neslaganja s Tuđmanom oko BiH kako to Mesić godinama ponavlja, već iz drugih razloga - bio drugi čovjek u državi, ako bi do toga uopće došlo, možda bi i on završio u Hagu, po „zapovjednoj odgovornosti“ A ne kao tajni svjedok, za što se Hagu bio sam ponudio.

Nevjerojatno neodgovorno zvuči i Mesićeva izjava Pressu kako je Tuđman bio impresioniran Miloševićem i njegovim uspjesima u osvajanju prostora, dok je taj isti Tuđman svakog dana muku mučio kako nadmudriti Miloševića, kako uvjeriti Izetbegovića da, su mu Hrvati jedini saveznici protiv Srba, što učiniti da se rat u BH što prije okonča.

Tuđman odluke nije donosio naprečac, svaku je pažljivo promišljao, svejedno, nisu to uvijek bile ispravne odluke. Trebat će proći još vremena da ocjena važnosti njegove uloge u stvaranju samostalne Hrvatske bude zaokružena ali prije svega - točna. A Mesić je prečesto, računajući da to što je predsjednik, automatski daje težinu i vjerodostojnost svemu što kaže, žonglirao s nepouzdanim i neprovjerenim podacima, kako za hrvatske medije tako i na svjedočenju u Hagu.

Istina je da je u počecima njegovog prvog mandata Mesić Hrvatskoj dao jedan ležerniji „štih“ te nas je svijet, nakon autoritarnog Tuđmana, počeo percipirati kao simpatičnu i otvorenu državu. Međutim, brzo se pokazalo da se iza ležernosti krije zapravo površnost i često zapanjujuće neznanje o povijesnim procesima. No, od svega domaće i inozemne političke krugove najviše je frapiralo njegovo prelaženje granica ingerencija jednog predsjednika države.

Zbog toga nije slučajno da su mediji Mesića častili epitetima, simpatičan, duhovit, neformalan, a oni, malo zločestiji, nazivali su ga vicmaherom pa i ridikulom, ali nikad, baš nikad državnikom. Za razliku od Tuđmana, koji je, iako krut i mnogima antipatičan bio slika i prilika pravog državnika, Mesić je bio i ostao (samo) političar.

Razlika je ogromna: dok pravi državnik ima vizije i ciljeve koji nadilaze njegovu osobu, političaru je jedini cilj održati se u politici, i to pod svaku cijenu. Nema sumnje, Mesić je u ovom drugom bio majstor, ta, nije jednom počinjao ispočetka.

Vjerni mediji, kojima je nonšalantno „liferovao“ tajne i manje tajne informacije, „brendirali“ su Mesića kao građanina-predsjednika, no on čak niti to nije uspio biti; ljubav prema funkciji i beneficijama kod njega su uvijek bili jači od brige za građanina, za državu.

Šteta je što novinarka Pressa nije Mesića upitala smatra li da je uopće zaslužio taj „sitniš“ od 37 Eura mirovine, što je on to konkretno učinio u tim prijelomnim trenucima raspada SFRJ. Naime, javnosti sigurno nije poznato kako Mesića u kritičnim trenucima uoči početka agresije JNA na Sloveniju a potom na Hrvatsku u Beogradu uopće nije bilo.

Dok je bio Predsjednik Predsjedništva SFRJ bila sam savjetnica Predsjednika Tuđmana za odnose s javnošću i moja je soba u Banskim dvorima bila tik do Mesićevog kabineta. Nebrojeno puta Tuđman me znao priupitati gdje je Stipe, jel' u Beogradu, a ja bih mu odgovorila, tu je, cijeli tjedan nije se micao iz kabineta. „Ah, boga mu“, uzvratio mi je jednom Tuđman razočaranim glasom i vrtio glavom, „..umjesto da je u Beogradu, da kontrolira procese on sjedi u Zagrebu“. Jednom prilikom upitala sam Tuđmana misli li da je Mesića možda strah, nije mi ništa odgovorio, samo se kiselo nasmijao.

Neočekivano za jednog Mesića, ali i on sam priznaje: „Precenili su me ti koji kažu da sam ja srušio Jugoslaviju“ . I to je točno. Punih deset godina Stipe Mesić brojnim je svojim postupcima i izjavama bagatelizirao predsjedničku funkciju. Srećom, danas, Hrvatska ima kulturnog i vrhunski obrazovanog predsjednika. Bez obzira slagali se mi s nekim njegovim istupima, pa i usprkos tome što mnogi misle kako predsjednik Josipović nema karizmu, između „karizme à la Stipe“ i „dosadne uljuđenosti“ jednog Josipovića, svatko normalan, odlučit će se za ovo potonje.

Članak objavljen u političkom magazinu "Objektiv"

vesnaskareozbolt @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, srpanj 9, 2010


Novi hrvatski politički magazin "Objektiv" oduševio me svojim izborom tema i novinarskom ekipom.U Brisanom prostoru , rubrici koja je otvorena gostima kolumnistima okušala sam se i ja na temu predsjedničkih privilegija.

Provjetravanje rezidencije

Za Objektiv piše:Vesna Škare Ožbolt

Kada je pisao o iskušenjima koja dolaze s moći bivši češki predsjednik Vaclav Havel rekao je da se često pitao gdje prestaje interes za državu a počinje ljubav prema privilegijama. Znamo li uopće prepoznati trenutak kada nas više ne zanima interes države zbog kojeg dopuštamo  te  privilegije nego nam one postaju prva briga?Meni osobno, a vjerujem i čitavoj hrvatskoj naciji, bilo bi zanimljivo čuti što o tome misli bivši predsjednik Stjepan Mesić.

Vlada dr. Sanadera donijela je 2004. godine Zakon o posebnim pravima predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti po, kako je rečeno, uzoru na razvijene zapadne zemlje i SAD. Ako se već gledalo praksu SAD-a onda je trebalo uzeti u obzir najmanje skupu opciju; Clintonu je, primjerice, odbijen zahtjev za najam prestižnog ureda na Manhattnu, koji bi državu stajao 800 tisuća USD godišnje i dobio je skromniji za 300 tisuća USD. Po pitanju osobnog osiguranja, ono ne mora biti doživotno nego se moglo ograničiti na razdoblje od 10 godina nakon isteka mandata, kako je i Kongres SAD-a uredio zakonom iz 1997. Clinton je tako posljednji američki doživotno osigurani predsjednik. A bivši predsjednici ove velesile vjerojatno imaju više neprijatelja nego predsjednici većine država u svijetu.

Drugo, trebalo je dobro proučiti i prakse u zemljama članicama EU; primjerice, Slovenija je prava bivšeg predsjednika Kučana na ured, osobno osiguranje i 1600 Eura za razliku do pune mirovine ograničila na trajanje jednog mandata, tj. 5 godina. Bivši predsjednik Poljske, Lech Walesa, doživotno ima pravo na pola plaće aktualnog predsjednika i vrlo skroman dodatak za korištenje ureda. Karizmatični Vaclav Havel po odlasku s dužnosti dobio je samo otpremninu od 30. 000 Eura i mirovinu od 1.500 eura dok je pravo na osobnu zaštitu i službeni automobil imao samo jedan ograničeni period. Njemački bivši predsjednik uživa doživotne povlastice, ured, službeni vozač, osiguranje i 60 % nekadašnje plaće no, taj je trošak raspoređen na oko 80 milijuna poreznih obveznika. U Italiji su beneficije također doživotne ali svi bivši talijanski predsjednici aktivni su članovi Senata. Austrija bivšim predsjednicima daje ista prava kao i svim ostalim državnim službenicima. Mađarski bivši predsjednici, prema zakonu iz 2000. mogu koristiti ured s osobljem polovicu vremena odrađenog mandata, a korištenje automobila ograničeno je na 30 000 km godišnje. Bivši predsjednici Slovačke imaju tek 1.000 Eura mirovine, automobil i osobno osiguranje.

Prema posljednjim procjenama troškovi održavanja ureda, uključujući plaće zaposlenih i njegovu mirovina od oko 20.000 kuna, hrvatsku će državu godišnje stajati oko 800.000 kuna. I tako do kraja njegova života. Mnogo? Previše.

Ali, bivši predsjednik Mesić ne misli tako. On smatra da je taj Zakon primjeren, jer - kako je nedavno izjavio u intervjuu jednom tjedniku  - on nije bio čista figura nego je donosio odluke, ulazio u različite sukobe, te  zbog toga ima osoba koje bi mu mogle naškoditi.

Bojim se da je Mesić zaboravio koliko su njegove ovlasti bile ograničene  Ustavom te da, osim smjene generala, on nije donosio nikakve odluke.

Mi moramo konačno jednom shvatiti da Hrvatska nije bogata zemlja, kao jedna Austrija, Češka, Njemačka, Francuska, SAD i ne možemo trošiti proračunski novac za skupe, i, u našem slučaju nepotrebne stavke, kao što su doživotno osiguranje i limuzina s vozačem danas jednog, a sutra tko zna koliko bivših predsjednik(c)a?Ovakav zakon moralno je problematičan i trebalo bi ga mijenjati.

U Estoniji, zemlji po veličini sličnoj Hrvatskoj, javnost je bila revoltirana što njima standard rapidno pada dok se povlastice bivših predsjednike ne diraju te je estonska vlada bila prisiljena  reducirati troškove bivšeg predsjednika za oko 20%. Sada i Grčka upravo smanjuje prihode bivšeg predsjednika i premijera.

Hrvatska danas prolazi tešku ekonomsku krizu kojoj se još ne vidi kraj. No, Stjepan Mesić svejedno ne pokazuje da je spreman odreći se makar i malog dijela privilegija nego traži – još!

Mesić je naime nedavno uputio zahtjev Vladi za donošenjem posebne uredbe kojom bi mu se omogućilo korištenje neke od državnih rezidencija (objekti u Dubrovniku koji su dio Kupara,  Bakarićeva vila na Hvaru, vila na Brijunima) za privatno ljetovanje. Zahtjev je argumentirao time da bi njegov boravak u nekom hotelu sa šest policajaca pred njegovim vratima mogao odvratiti potencijalne goste. Smiješan argument, jer, osiguranje bivšeg predsjednika u mnogo je manjem opsegu nego dok je na funkciji. 

A nema tome niti godina dana kako je Mesić u ekskluzivnom intervjuu za Novu TV na upit novinarke da li će mu nedostajati Bakarićeva vila, izjavio da neće. Dodao je još: Budite sigurni da u svakom slučaju od države neću ništa tražiti!’.

Nigdje u svijetu nije zabilježeno da bi bivši predsjednici tražili od svojih vlada takvo pravo. Stoga, ako želimo slijediti dobre prakse europskih zemalja i SAD-a držim da bi zahtjev Stjepana Mesića za korištenjem državnih rezidencija za privatne potrebe trebalo odbaciti kao neprimjeren i suprotan svjetskoj praksi.

Predsjednik svih građana napokon bi mogao ljetovati kao – građanin. Još uvijek će to biti daleko luksuznije a i sigurnije nego što ljetuje većina hrvatskih građana.

I za kraj, držim da je vrijeme da se donesu propisi kojima bi se točno odredile obveze bivših  predsjednika, koliko - i da li uopće – oni trebaju sudjelovati u strateškim stvarima te do koje mjere mogu javno istupati u stvarima vezanim za postupke predsjednika koji obnaša mandat.

 

vesnaskareozbolt @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 5, 2007

"Sve ono što sam ovih dana u novinama pročitao o slučaju Zagorec nije daleko od mulja i blata, ali je i smiješno i pretjerano jer nema tog podzemlja ili bilo koje druge grupacije, bilo iz obavještajnih ili političkih krugova, koja će nas spriječiti u odlučnoj borbi protiv organiziranog kriminala"tako je rekao premijer Ivo Sanader,nakon poruka Zagorčevog odvjetničkog tima.
Sada kada sam vidjela novine i optužbe za zamračeno zlato postavlja se pitanje što je tu istina i što još slijedi.Današnje novine podsjetile su me na jednu anonimnu informaciju. Prekopala sam po starim papirima, ali vraga, nigdje tog papira.
Ne znam kako je s drugim strankama, ali nama je u DC-u prošle godine negdje pred ljeto stigao papir na kojem su bile optužbe na račun Ive Sanadera.U to vrijeme smo otvorili antikorupcijsku akciju "Stakleni džep" i pozvali građane da prijavljuju korupciju. Među papirima i materijalima koje smo dobivali od građana stigla je i jedna anonimna informacija o velikim računima i novcima HDZ-a koje je navodno Ivo Sanader 2003 godine pohranio u dvije banke, Huber bank i Leo bank u Švicarskoj.U informaciji se navodila i nekakva Sanaderova adresa na Djevičanskim otocima. Kako je ta informacija bila nepotpisana ,a sadržaj prilično čudan bez dokaza nismo obraćali pozornost na nju. Dakle koliko se sjećam u toj informaciji nije bilo riječi o zlatu nego o bankovnim računima Ive Sanadera, a potpisnici su prema toj informaciji bili Ivan Milas i Ivo Sanader.
E, a sad se u ovoj novinskoj priči pojavljuje zlato.Sve je ovo krajnje zbunjujuće i prilično ružno.
Ivo Sanader nije „čistunac“ po ponašanju ali ova priča sa zlatom je  previše. Mislim da nije točna ali …nikad se ne zna..više ne bi dala za nikoga iz ove vladajuće ekipe ruku u vatru. Jednostavno ne znam.
Ovakva podzemna informacija za Sanadera ne može biti ugodna.Zato treba što prije raščistiti slučaj Zagorac ne samo zbog Sanadera već zbog mentalne higijene cijele nacije.Od kud ovi objavljeni papiri.Tko ih producira  i čiji je to interes.Ne znam, ali zato u ovoj državi plaću primaju oni koji to trebaju raščistiti.
Ako je mulj i blato previše je.
vesnaskareozbolt @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
Linkovi header
 
 
Index.hr
Nema zapisa.