Moj internet dnevnik
Vesna Škare Ožbolt
body
Bloger
tvtube
Tv tube
Arhiva title
Arhiva
 
youtube
Arhiva
« » ruj 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Headeri
Blog Header
Funky

Budućnost je nemoguće predvidjeti - ona se mora stvoriti. U politici, kao i u životu ili ćete samo promatrati kako stvari nastaju ili ćete pridonijeti da se one dogode.
"Što jest jest" - kaže Dalaj lama.
Funky jest. 

Blog
ponedjeljak, siječanj 14, 2013

 Mirna reintegracija Podunavlja najuspješniji je mirovni projekt Ujedinjenih naroda i hrvatske Vlade. Bez obzira na brojne poteškoće na koje su predstavnici UN-a i hrvatskih vlasti nailazili tijekom provedbe mirne reintegracije, 15. siječnja 1998. područje istočne Slavonije vraćeno je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske bez ijednog ispaljenog metka.

Stavljanjem potpisa predstavnika hrvatske vlade i vlade SR Jugoslavije na Erdutski sporazum, 12. studenog, 1995. i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 1037, 15. siječnja 1996. kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih Naroda za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES) započeo je proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast. Iako se sintagma „mirna reintegracija“, uvriježila u političkom diskursu, za one koji su boravili i radili na okupiranom području kao i za sve koji su bili aktivno angažirane u procesu, reintegracija je bila sve prije nego mirna: prijetnje oružjem, „događanja naroda“ i konstantne opstrukcije i ucjene od strane lokalnih srpskih vlasti bili su mučna svakodnevnica.

 I dan-danas mnogi Hrvati žale što područje istočne Slavonije nije oslobođeno vojnom akcijom, stoga valja podsjetiti zbog čega se predsjednik dr. Franjo Tuđman, iako svjestan svih mogućih problema, odlučio na mirne pregovore. Prema procjeni vojnih stratega i simulacijama planirane vojne operacije, nazvane „Vukovarska golubica“, snage HV-a trebale su područje osloboditi za nekoliko dana čak i u slučaju uključivanja srpske vojske, tada već oslabljene zbog angažiranosti snaga na očuvanju zaposjednutog teritorija u Bosni i Hercegovini i problema s mobilizacijom. Ali, kada je Tuđman čuo da je broj potencijalnih žrtava procijenjen na 1500 – što je bila konzervativna procjena – odlučio je na svaki način izbjeći vojnu akciju. Svoju odluku, obrazložio je riječima: „važan mi je svaki život, i hrvatski i srpski.“ Dodatni problem bio je taj da bi hrvatska vojna akcija minirala američku mirovnu inicijativu odnosno pregovore u Daytonu. A Tuđman ni u kojem slučaju nije želio dovesti u pitanje okončanje rata u BH. Međunarodna zajednica znala je da hrvatske vojne snage samo čekaju na Tuđmanov mig i bilo je jasno da o Tuđmanu ovisi uspjeh ili propast Daytona. Slobodan Milošević, svjestan situacije, konačno je za pregovaračkim stolom predao partiju i lokalnoj srpskoj vlasti u Podunavlju poslao poruku da krenu u pregovore s hrvatskim vlastima.

U siječnju 1996. u potpuno razrušenom i devastiranom Podunavlju živjelo je otprilike 150,000 ljudi, od čega 85 posto Srba i jedva 8 posto Hrvata. Nakon akcije Oluja, srpske vlasti u Podunavlju bile su dezorijentirane, srpski mediji huškačkim naslovima poput "Dnevnik zločina: Pavelić započeo, Tuđman završio" potpirivali su paniku među lokalnim Srbima, nezadovoljstvo tisuća raseljenih hrvatskih prognanika koji su živjeli u bijednim uvjetima po sportskim dvoranama i derutnim hotelima na Jadranu raslo je iz dana u dan a hrvatska javnost, revoltirana neučinkovitošću snaga UN-a tražila je njihov odlazak. U tim i takvim okolnostima, mirna reintegracija činila se nemogućom misijom. U dvije godine provođenja mirne reintegracije hrvatski pregovarači imali su na stotine susreta s lokalnim srpskim čelnicima i s lokalnim srpskim stanovništvom. Nije bilo lako svakodnevno svladavati odbojnost zbog primitivizma i bahatosti pojedinih čelnika lokalne srpske vlasti i trpjeti podrugljiva provociranja i opstruiranja. O

no što je davalo snagu da ustrajemo bio je kontakt s običnim „malim“ ljudima srpske nacionalnosti. Mnogo njih govorilo nam je kako oni ne misle kao njihovi vođe i da samo žele mir ali su se bojali otvoreno protiviti lokalnim čelnicima jer bi bili izloženi prijetnjama. Na kraju, usprkos konstantnom pritisku sulude politike njihovih čelnika, prve korake prema suživotu učinili su baš ti, obični ljudi, jer su shvatili da je proces integriranja u Republiku Hrvatsku neminovan za normalizaciju odnosa i suživot.

Donošenje Zakona o oprostu 1992., te dopunjenog Zakona 1996. na temelju kojih su osobe s boravištem ili prebivalištem na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema a koje su za vrijeme Domovinskoga rata počinile kaznena djela, bile izuzete od krivičnog progona, osim onih koji su počinili ratni zločin, u javnosti je izazvalo velike prijepore. Nema sumnje da se određeni broj osoba izvukao od kaznene odgovornosti, najvećim dijelom zbog nedovoljne dokumentacije ili nedostupnosti, i to je nešto što je ondašnjim žiteljima najbolnije.

 Srećom, ratni zločin ne zastarijeva a istrage se nastavljaju i dalje. Mirna reintegracija polučila je mnoge pozitivne rezultate:

 Izbjegnuta je nova izbjeglička kriza, a pokušaj lokalnih srpskih vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajednici prikaže kao „tihi egzodus“ kojeg bi kasnije zasigurno prikazali kao „etničko čišćenje“ Srba kako je to bilo s egzodusom stanovništva iz tzv. Republike Krajine, uoči Oluje, nije pao na plodno tlo;

  Provedene su demilitarizacija, razvojačenje vojnih i paravojnih postrojbi a kroz novoosmišljen sustav (weapons buy-back) i otkup privatnog oružja;

  Osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES;

  Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne poslove i akta upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim.

 Dana 23. kolovoza 1996. potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

 Prvi slobodni lokalni izbori od 1990. godine, provedeni su 13. i 14. travnja 1997. istovremeno s izborima na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske; bili su to povijesni izbori jer je time istočna Slavonija i formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku.

 U skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina srpski predstavnici ušli su u tijela lokalne uprave i parlamentarnu vlast. Reintegracija istočne Hrvatske bila je jedna od najsloženijih pregovaračkih akcija na području bivše Jugoslavije. Uspješno je okončana dijelom i zbog uvjetovanja predsjednika Tuđmana da na čelu misije bude američki dužnosnik jer je smatrao kako su, za razliku od djelatnika UN-a ili Europske unije, Amerikanci „uglavnom pragmatični i efikasni“.

Prijelazni upravitelj UNTAES-a američki general Jacques Paul Klein bio je baš takav: odlučan, beskompromisan i ne pretjerano vješt u diplomaciji što se pokazalo već na prvom sastanku s lokalnim srpskim vlastima, kada im se obratio ovima riječima: „"Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!"

Na proslavi okončanja mandata UNTAES-a 15. siječnja 1998. u Vukovaru, predsjednik dr. Franjo Tuđman riječima "konačno imamo punu državnu suverenost na čitavom državnom teritoriju" zatvorio je teško poglavlje integriranja istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak RH.

Dok uspjeh mirne reintegracije u Hrvatskoj nije dovoljno valoriziran međunarodna zajednica ovaj projekt mnogo više cijeni i čelnici Ujedinjenih naroda kažu kako je to bio „pozitivan presedan za uspostavljanje mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji ali i za buduće misije u svijetu“. Za provedbu reintegracije u zadanom roku i bez većih konflikata, Hrvatska je platila veliku cijenu.

Nema zemlje u svijetu koja je uspjela praktički odmah nakon zaključenja ratnih operacija okončati rat mirnim putem. Hrvatska je tako dokazala da ima veći europski civilizacijski potencijal i multikulturalnost nego mnoge zemlje Europske unije. I ne manje važno, proces mirne reintegracije iznjedrio je vrhunske mirotvorce sa specifičnim praktičnim znanjima - ljudski potencijal itekako iskoristiv za neke buduće konflikte u svijetu.

Zbog svega navedenog, možemo slobodno reći da je mirna reintegracija najveći hrvatski brend. „Jer, nije vrhunac vještine odnijeti stotinu pobjeda u stotinu bitki. Vrhunac vještine je pobijediti neprijatelja bez borbe.“ (Sun Tzu)

vesnaskareozbolt @ 15:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Linkovi header
 
 
Index.hr
Nema zapisa.