Moj internet dnevnik
Vesna Škare Ožbolt
body
Bloger
tvtube
Tv tube
Arhiva title
Arhiva
 
youtube
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Headeri
Blog Header
Funky

Budućnost je nemoguće predvidjeti - ona se mora stvoriti. U politici, kao i u životu ili ćete samo promatrati kako stvari nastaju ili ćete pridonijeti da se one dogode.
"Što jest jest" - kaže Dalaj lama.
Funky jest. 

Blog
srijeda, siječanj 9, 2013

David Harland bio je za vrijeme rata u BiH savjetnik britanskog generala Ruperta Smitha i kako sam kaže upravo mu je on sugerirao da ne naredi zračne udare NATO-a po srpskim položajima oko Sarajeva, jer se, tobože, nije sa sigurnošću znalo tko ispaljuje granate po civilnom stanovništvu. Upravo zbog Harlanda je bila stvorena fama kako su zapravo Muslimani gađali same sebe (radi se o napadu 28. kolovoza 1995. kada su bosanski Srbi ispalili granate na sarajevsku tržnicu Markale kada je poginulo 43 ljudi, a 75 ih je ranjeno).

 David Harland je danas izvršni direktor Centra za humanitarni dijalog, osnovanog 1999. i profesor na Fakultetu za međunarodne odnose sveučilišta John Hopkins, u Baltimoreu, Maryland.

Harlandov članak Selektivna pravda za Balkan koji je objavljen u The New York Times, 7. 12. 2012. i u International Herald Tribune, 8. 12. 2012. me je zaprepastila ali i motivirala na odgovor jer on iznosi neke teze koje, zbog istine, zahtijevaju neka pojašnjenja.

Harland tako kaže kako su od svih naroda bivše Jugoslavije Srbi danas najviše raseljena zajednica (300.000 izbjeglica i raseljenih lica, prema podacima UNHCR-a od lipnja, 2012.) I to je točno, no Harland ne pojašnjava kako su to uglavnom Srbi koji su napustili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, nakon što je Srbija izvršila agresiju na te države.

Pojednostavljeno rečeno, ta situacija rezultat je ratova koje je Srbija pokrenula i vodila od 1991. do 1995. kako bi proširila svoj teritorij i realizirala projekt Velika Srbija. Dok su Hrvatska i BH vodile obrambene ratove srpska politika bila je planirana i sistematična s ciljem da potpuno uništi Hrvate i Muslimane. Niti jedan hrvatski ili muslimanski vojnik nije nogom stupio na tlo Srbije, niti je hrvatski ili muslimanski tenk ikad krenuo prema Srbiji. Zločini koje su počinili Hrvati ili Muslimani bili su pojedinačni incidenti, često osvetničke naravi ali pravosuđa ovih dviju država brzo su pokrenula procesuiranje takvih slučajeva. Dodajmo tome i da je Hrvatska prva država koja je nakon 2. svjetskog rata osudila čak tri svoja generala.

Harland dalje tvrdi kako rezultati haškog suda ne odražavaju ravnotežu počinjenih zločina. No, haški sud nije osnovan zbog nekakvog balansiranja nego da osudi agresora i njegovu politiku etničkog čišćenja nesrpske populacije. Podaci koje je prikupila Komisija eksperata UN-a pod vodstvom Cheriffa Bassiounija, profesora na čikaškom sveučilištu De Paul, pokazali su da su preko 90 posto zločina počinili Srbi. Izvještaj CIA-e iz ožujka 1995. zaključio je pak da su Srbi počinili oko 90 posto etničkog čišćenja i da je srpsko vodstvo odigralo ključnu ulogu pri uništavanju i raseljavanju nesrpskog stanovništva. Tko onda može tvrditi da Srbija nije bila glavni pokretač i krivac za rat? To je kao da netko izjavi da Njemačka ne snosi isključivu odgovornost za pokretanje 2. svjetskog rata.

Malo ljudi zna kako su u nekim mjestima Srbi tjerali Hrvate i Muslimane da nose bijele trake oko rukava, kako bi ih razlikovali od domaćih Srba a još manje ih zna da su u nekim koncentracijskim logorima nakon silovanja, držali žene i djevojke dok ne ostanu trudne kako bi rodile srpsko dijete. Tako nešto strašno ni nacisti nisu radili. Broj djece rođene iz silovanja nemoguće je točno procijeniti jer mnoge žene još uvijek ne žele o tome javno govoriti. U svojoj kolumni Harland spominje silovit napad Hrvata na Mostar no ne kaže da su i Muslimani napadali Hrvate kako bi etničku sliku preokrenuli u svoju korist (u Mostaru je do 1991. broj Muslimana i Hrvata bio podjednak). Tzv. RSK Oko 200.000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici.Odmah nakon te epizode, Harland spominje odsječene glave uhićenih Muslimana koje je ugledao izložene na tržnici, ne navodi ime grada sugerirajući tako čitateljima da se možda radi o istom gradu i da su taj grozan čin možda počinili Hrvati. Egzodus hrvatskih Srba iz Krajine, regije u Republici Hrvatskoj, 1995. Harland kvalificira kao “etničko čišćenje” dakle, potpuno ignorira presudu haškog suda u kojoj jasno stoji da nije bilo etničkog čišćenja. Naime, oko 200,000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici. Srbi iz Krajine pobjegli su zbog straha jer su od početka rata, od 1991. sudjelovali u progonu i etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva s tog područja. Iako je tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman svima koji nisu počinili ratni zločin – a takvih je sigurno bilo – javno obećao amnestiju, i oni su otišli pod prijetnjom “svojih”, inače bi bili ubijeni. Isti scenarij zbio se 1996. u Sarajevu kada je, prema Sporazumu u Daytonu iz 1995., dio grada pod srpskom kontrolom trebao biti vraćen bosansko-hrvatskoj federaciji; tada je vlada Bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem naredila Srbima da napuste grad i spale svoje kuće i stanove kako ne bi ostali Muslimanima.

Mnogi još i dan-danas ne znaju da je Srbija ta koja se de iure prva odvojila od nekadašnje Jugoslavije. Novim Ustavom od 28.rujna 1990. – dakle, godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost- Srbija se izuzela iz pravnog sustava tadašnje Jugoslavije, zadržavši istovremeno sva prava bivše države (obrana, vanjski poslovi, središnja državna banka). Ustav je sadržavao i posebnu odredbu prema kojoj će Srbija poštivati savezne zakone samo kada to bude u njenom interesu (pravni termin:si volam, tj. ako želim).

Srbija će poslije međunarodnoj zajednici razdruživanje Slovenije i Hrvatske predstaviti kao casus belli (uzrok rata) a Srbiju kao spasiteljicu Jugoslavije. Iako je taj potez Miloševićeve vlade bio apsurdan i protivan svim mogućim zakonima i logici međunarodna zajednica, koja je tada bila čvrsto protiv raspada Jugoslavije, to je potpuno ignorirala. Srbija i Miloševićev režim uspješno su koristili diplomatske resurse i kontakte koje je bivša Jugoslavija gradila desetljećima kako bi uvjerili svijet da Srbija vodi pravedan rat s ciljem očuvanja integriteta Jugoslavije. S druge strane, Hrvatska, mlada država u nastajanju, bez izgrađene diplomacije i bez sposobnih i iskusnih diplomata, jednostavno nije imala šanse prenijeti svijetu pravu istinu.

Prijevod: s engleskog Višnja Bojanić

vesnaskareozbolt @ 01:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Linkovi header
 
 
Index.hr
Nema zapisa.